Na Stovarištu Sergeja Trifunovića žive brojni zmajevi, a i sam Sergej je zmaj – barem nam se tako predstavio u knjizi – jer ima Stovarište sjećanja iz kog se može isčeprkati, primjerice, kako jedne prohladne njujorške večeri, koračajući trotoarom, perifernim vidom opaža bijeli zuluf koji viri ispod kape rijetkog prolaznika na pustoj ulici.
Sljedećeg trena je shvatio da je kraj njega upravo prošišao Džim Džarmuš (Jim Jarmusch). Potom je jurnuo za njim, zaustavio ga, predstavio se i ispričao mu da je ekipa koja je snimala film Munje u Beogradu imala ideju da kontaktiraju Kusturicu, kako bi Kusta zvao Džima, da ga zamoli da im odglumi u jednoj sceni filma. Džarmuš je izvadio olovku iz džepa i na karti od metroa ispisao brojeve kazavši: ,,Evo ti: imaš moj kućni broj, broj kancelarije i, broj mobilnog. Sad znaš gde da me tražiš.“
Kolika je šansa da sretneš Džarmuša na ulici u gradu od blizu 9 miliona ljudi? Velika, ako vjeruješ. Pisac nas je posavjetovao: ,,Treba samo slediti svoje vizije i čvrsto, bezrezervno verovati u njih“. Ta rečenica se ispostavlja i kao jedna od važnijih poruka cjelokupne knjige. Ako se tome pridoda komentar Voina Ćetkovića, da je ,,najveći greh oglušiti se o svoj talenat“, kao i iskaz Nebojše Glogovca da ,,Bog u svaku profesiju, svaki zanat, pošalje barem po jednog svog“, onda je jasno kako treba koračati kroz život.
Upravo tako se narator ovog autobiografskog romana kretao, i sva vrata su mu se otvarala, sama od sebe, pa čak i čvrsto zamandaljena vrata Štulićeve kuće, koji se ,,pre sada već mnogo godina, sklonio od svih nas, površnih sisača krvi, i loših konzumenata poezije.“ Pa ipak, ,,kad se nešto srcem želi to mora i da se ostvari“, napisao je Sergej koji je jedne večeri svim srcem želio da vidi Branimira Džonija Štulića, pa je drugarici koja је nazvala Džonija, pola sata nakon ponoći, ,,oteo“ slušalicu iz ruke i ubijedio ga, iako ga nije poznavao, da mu dođu u goste.
,,Je l’ znaš nekog, ko možda zna nekog, kome je Džoni Štulić svirao preko telefona?“, pitao nas je pripovijedač, naglašavajući da je nakon pomenute posjete, drugom prilikom, tokom dugog telefonskog razgovora sa Džonijem – koji je tokom cijelog razgovora svirao gitaru, glumac, zavaljen u stolici, odlučio da je čaša isključivo polupuna, uživajući u životu, ,,toj kutiji čokolade što nema dna.“
Uopšteno, Trifunović je kreirao tako energičnu i sugestivnu pripovijest, da čitalac može steći utisak kako je njen autor letio kroz život prelijećući iznad svih prepreka, pa je tako, jednom, slušajući Azru na radiju, doslovno preletio automobilom preko žičane ograde na autoputu, dok je žurio na snimanje filma Karaula.
,,Znam vrlo dobro kako se oseća kamen koga ispale iz praćke, ili đule koje izleće iz topa“, povjerio nam je pripovijedač.
,,Gubim volan
I dodajem gas
Hladan znoj mi curkom nagriza vrat
Bježimo u mrak
Paranoja“
To su bile posljednje riječi Azrine pjesme koje su doprle sa radija prije saobraćajne nezgode. ,,Neko će reći“, naveo je Dragoslav Andrić kome se desilo nešto slično, da je to ,,školski primjer prekognicije. Ali ne, to je samo poezija. A ona je oduvek bila prekognicija“.
Nego, kako ,,logika nikad nije bila nijedna od karata na koju“ je naš romanopisac igrao kad nešto želi, upao je u projekat snimanja filma Munje, za koji sise nisu dale pare. ,,Sisa, avaj, u tom prostoru i vremenu, kao uostalom i sve sise u ovom prostoru i vremenu – ima novce.“
Prilikom snimanja navedenog kinematografskog djela, na kom se radilo noću, filmska ekipa je sarađivala i sa raznim ljudima koji su značajni za Beogradsku umjetničku scenu, pa su tako našli ,,neke dečake koji su repovali pod imenom Beogradski sindikat“.
Sergej je danju, paralelno sa „snimanjem filma bio na pozorišnim probama.“ I, u toku rada na ta dva projekta dobio je ulogu u američkom filmu u režiji Li Dejvisa (Lee Davis), te uspio Amere da ubijedi da umjesto Albanca, izbjeglice sa Kosova, igra ulogu Srbina, izbjeglice iz Mostara, čime je, kako kaže, stekao osjećaj kao da je pobijedio Holivud.
Sa druge strane, bori se protiv diktature u svojoj zemlji, te odlazi u sjedište OTPOR-a da pokupi dvadeset crnih majica sa bijelom pesnicom, kako bi američkim kolegama približio borbu naroda u Srbiji protiv svog diktatora.
Na njegovu veliku sreću, u sjedištu OTPOR-a, ostale su samo bijele majice sa crnom pesnicom, što je logo Crnih pantera, i što mu je spasilo život na ulici u Njujorku (New York), kad su ga tri Afroamerikanca zaustavila da im prevede šta na njoj piše.
,,U redu je, deco draga, što niste mogli da smislite originalni logo… Nije međutim, uopšte u redu, ljubezna čeljadi moja, što bi me, da nisu nestale originalne majice s belu pesnicu, tri ortaka s bandanama oglodala nasred Trabejke“, ukazao je Sergej, jer majice sa bijelom pesnicom su logo Kju Kluks klana (Ku Klux klan). Nisu djeca znala izreku: ,,Lepet leptirovih krila na jednom kraju svijeta, na drugom kraju može da izazove cunami.“
Pored brojnih anegdota, ova vrcava i duhovita autobiografija ima ozbiljniji podtekst koji pokazuje intimnije slojeve duše njenog autora.
Sergej je četiri godine hitao po američkom tlu na koje je došao da bi slijedio svoj san, ,,dobrovoljno okovan lancima opsene, kao što su slava, novac i uspeh“.
,,Amerika, ta divna i velika, svima obećana zemlja, ima neverovatnu magiju da vam konstantno pruža iluziju da (…) ono o čemu sanjate, vaš lični uspeh, samo što nije, tu je odmah iza ugla.“
Uvidjevši to, junak ovog romana je počeo da zapada u malodušnost i usamljenost koje je iskazao ovako: ,,Nueva York je onaj grad u kome vlada najveća izmerena samoća na svetu, u kome je teško zapaliti cigaretu od prolaznika. Momenat kad želiš da vrištiš da bi te neko video, kad želiš da ti neko zapali pljugu samo da bi imao kontakt“.
Uprkos tom prolaznom klonuću, naš pričalac se borio za ljubav. Na ulici je zagrlio tužnu prostitutku: ,,Stajali smo tako zagrljeni štrčeći u hladnom moru ljudi… koji ne žele da znaju jedni za druge.“ Jednako tako se zagrlio sa džinovskim Afroamerikancem, beskućnikom u Los Anđelesu, koji mu je rekao: ”You, Serbs… you are niggers of Europe”.
Trifunović hrabro pokazuje svoju ranjivost, razgrađujući ustajali tabu: ,,Plakanje je jedna od najmuškijih stvari ikada. Nemojte da vas laže bolesno društvo.“
Kad je susreo Boga u pjesmi Krvavi meksički bijenale, na pitanje: ,,Šta radiš?“, uzvratio je: ,,Pokušavam da dokažem da ima ljubavi bez bola.“ A ima li? – Jedan prijatelj ga je odveo u šumu da meditiraju i ,,aždaja se istopila na popodnevnom suncu… I to sunce koje je pržilo mozak, opterećivalo i stvaralo mučninu… postalo je izvor života, svetlosti i radosti“. – Ovom rečenicom autor, koji je iskusio otuđenje, evocirao je Kamijevog (Albert Camus) Stranca Mersoa (Meursault), koji je na sudu istakao da je njegovo ubistvo čovjeka povezano sa tim kako su ga vrućina i sunce zbunili, i uticali na njega u tranutku ispaljivanja hica.
Ali, Sergej nije apologeta otuđenja. Njemu je plinulo sunce u grudima. Iz šume je izašao jak kao mrav. Njega, ,,jezikom budizma rečeno, zabole donja čakra.“ Eeee, moj Sergej, to ti je ona tvoja Tuđa Amerika.
,,Šta ćeš, majke ti, tamo?! Meni ta Amerika izgleda kao jedan dobro organizovani koncentracioni logor?“, upozorio ga je dr Nele Karajlić, i tim riječima ispratio u Ameriku. Doktor Viktor Frankl, koji je preživio Holokaust je u svojim djelima kazivao da osnovni ljudski nagon nije volja za životom, ili volja za moći, kako je to govorio Niče (Friedrich Nietzsche), nego volja za smislom. Isto piše Trifunović u pjesmi Uteha:
,,Da li je samo to
Zapravo
Onaj osećaj
Da jedino strah od besmisla
Može da nadjača strah od smrti?“
Servantes je svojevremeno – govoreći o jednom vitezu iz nekog mjesta u Estremaduri, koji se odao lutanjima i prokockao očevinu, pa vidjeći da je tako potpuno ostao bez novca, negdje u Sevilji – zapisao da se potom prihvatio ,,leka koga se prihvataju mnogi izgubljeni ljudi u ovoj varoši: ukrcao se za Novi svet, pribežište i sklonište svih očajnika Španije, crkvu varalica, utočište ubica, branu i zaštitnicu kockara koje majstori nazivaju stručnjacima u veštini, opšti mamac raspusnih žena, zajedničku obmanu mnogih i izuzetan lek malobrojnih.“
Sergej je, takođe, veoma negativno okarakterisao španske osvajače, koji su počinili ogromne zločine nad starosjediocima Amerike. Sem toga, u knjizi se naširoko tematizuje porijeklo i sadašnje stanje rasizma u Americi, jer osim naginjanja preko tuđeg plota, malograđanština je takođe i ,,pristajanje, prećutkivanje, ignorisanje, saučesništvo u zločinu.“
Pisac nam izlaže svoje viđenje umjetnosti: ,,Grozna je reč gluma, više volim igra – najsuštastveniji oblik umetnosti, onaj koji se igranjem života bori za život sam“.
Andrićevom (Ivo Andrić) razlaganju da ,,nijedna umetnost nije tako uzaludna kao pozorišna. Samo ona osuđena je na potpuni zaborav, da bude rasuta u vetru, ne ostavljajući opipljivog traga za sobom“, Sergej je oponirao mišlju da je ,,vrhunsko pozorište“ za njega ,,uvek bilo poezija. Forma nad formama.“
U daljoj refleksiji o svom zanatu rezonuje: ,,Šta je drugo gluma do svest. Svest o sebi, pre svega, a tako se jedino može i doći do svesti o svetu u kojem živimo, u ravni, i svesti o nekoj višoj ili dubljoj istini, u vertikali.“
Ako umjetnost nije – kako se povremeno može percipirati ili podmetnuti marginalizovanim slojevima društava – tek ,,bensedin za socijalni nemir“, šta je onda umjetnost, ,,do subjektivan doživljaj na putu do istine“ i, ,,treba li uopšte reći da su veliki glumci, uvek ono što igraju, jer gluma je prizivanje duhova“ – istrajao je Sergej u svom veličanju igre i svrstavanju iste u duhovnu ravan.
,,Ne znaju ljudi koliko umetnika košta sudbina, ali negde, visoko gore, hvataju se beleške iznad oblaka natovarenih razjedenim zaboravom“, napisala je Trifunoviću Ivana Dimić u svojoj pjesmi Glumcu.
,,Osećali smo ponovo da je pozorište bitno
Među svim tim ljudima bio je i tata
Čudili se kako je Šekspir ubojit i svež
U osvit III svetskog rata“
To je stih iz pjesme U osvit III svetskog rata, kojom pjesnik pesimistično završava knjigu objavljenu nepuna dva mjeseca prije početka rata u Ukrajini. Da li poezija baš uvijek mora da bude prekognicija?
(0dlomak iz neobjavljenog rukopisa)
