Film Blistavi um (A Beautiful Mind) iz 2001. godine, snimljen je prema životu Džona Neša (John Nash), znamenitog američkog matematičara i dobitnika Nobelove nagrade za ekonomiju, a moj zadatak je da dokučim u čemu se ogleda blistavost njegovog uma, kako je do toga došao i da pritom uzmem u obzir njegove putokaze.
Budući da Džon pati od šizofrenije, što gledalac ne saznaje odmah, u uvodnim scenama ovog kinematografskog djela, Džonov takozvani cimer, njegova halucinacija, Čarls Herman (Charles Herman), dok Džon nešto računa, pita ga: ,,Šta vidiš?“
,,Priznanje“, odgovara Džon.
,,Pa pokušaj vidjeti postignuće. Vidiš li razliku?“, pita ga Čarls.
To je veoma važan detalj filma, jer se time otkriva da je Džonu bitno kako će ga ocijeniti drugi ljudi. Pošto se ne osjeća dovoljno vrijednim, važnije mu je da ga drugi priznaju nego ono što kao čovjek i naučnik može autentično postići, oslanjajući se na vjeru u sebe.
,,Kad ćeš ti prestati da brineš o tome kako te vide drugi?“, pitala je Aleksu Andrea.
,,Pa…“, počeo je da zamuckuje.
,,I ti si na neki način kao on“, prokomentarisala je Andrea.
Usljed tog nevjerovanja u sebe i žudnje za priznanjem drugih, bolest se utjelovljuje u novu halucinaciju Vilijama Parčera (William Parcher), tajnog agenta koji Džona angažuje da tumači tajne šifre za američku vladu. Džonova halucinacija, Parčer, dakle, predstavlja glas njegove bolesti, koja govori Džonovom egu, željnom priznanja, upravo ono što on najviše želi da čuje: ,,Ono što te čini posebnim je činjenica da si najbolji dešifrant kog sam ikad vidio.“, Nakon toga, Džon, zadovoljan dobijenim priznanjem, pristaje na sve što mu Parčer nalaže.
Kada je Džonova bolest razotkrivena, doktor govori njegovoj ženi Alisiji Neš (Alicia Nash): ,,Noćna mora šizofrenije jeste u tome što ne znate šta je stvarno. Zamislite da ste odjednom shvatili da ljudi, mjesta i najvažniji događaji nisu nestali, umrli, nego da nikad nisu ni postojali, što je još gore. Kakav pakao to mora biti…“
,,Najteže je odustati od onoga u šta smo najviše uložili“, rekla je Andrea tiho, saosjećajno.
,,Tačno“, potvrdio je Aleksa. ,,Teško mi je da odustanem od osrednjeg projekta koji sam dizajnirao. Ne mogu da zamislim kako je Džonu.“
Nakon toga, Džon krišom prestaje da uzima terapiju da bi mogao da ,,radi“ i, bolest se ponovo uvlači u njegov život, iskušavajući ga na najrazličitije načine.
U jednom trenutku se posvađa sa suprugom Alisijom i postaje nasilan, jer ga Parčer nagovara da je ubije. Ona, prestravljena, sjeda u kola s namjerom da pobjegne, ali tada Džon, po kiši, istrčava iz kuće, staje pred njen automobil i iz svog blistavog uma iznosi briljantan uvid koji Alisiji vraća nadu: ,,Marsi (Marcee – Čarlosva nećakinja), nikad ne stari!“
Naravno, iako je time ohrabrena, poziva doktora da ih posjeti.
Fokus sa problema prebaciti na rješenje
Doktor govori autoritativno da će mu uključiti nove lijekove.
,,Ne. Mora postojati drugi način“, protivi se Džon.
,,Shizofrenija je degenerativna bolest. Ponekad simptoma nema, no s vremenom, stanje se pogoršava“, pojašnjava mu doktor.
,,To je problem. Samo to“ odvraća na njegove riječi Džon. ,,Nema rješenja tom problemu, a ja se bavim rješavanjem problema“, napominje Džon doktora.
,,Ovo nije matematika“, pokušava doktor da mu opovrgne stav. ,,Ne možeš izmisliti formulu koja mijenja način tvog doživljaja svijeta.“
,,Moram samo promijeniti um“, istrajava Džon u svome stavu.
,,Nema teorema, nema dokaza. Razumom se ne možeš izvući!“, opominje ga doktor na opasnost.
,,Zašto?“, traži Džon dodatno pojašnjenje.
,,Jer je tvoj um usmjeren na problem“, predočava mu doktor.
,,Mogu ja to. Mogu riješiti. Samo mi treba vremena“, nepokolebljivo Džon istrajava u vjeri u izlaz.
Rješenje je u prepuštanje kontrole Višoj Sili
,,Ti si opterećen niz godina kroz život tom tvojom dijagnozom zbog toga što ti je fokus na dijagnozi. Fokus ti je na problemu, a ne na rješenju. Treba da prebaciš fokus na rješenje, kao što pokušava Džon“, opomenula je Andrea Aleksu.
,,Gradi svoju sreću. Zapravo ti svojim paranojama uporno hraniš problem, a rješenje je u prepuštanju kontrole Bogu, ili, u šta već vjeruješ kao Silu veću od tebe. Prepuštanje kontrole je ključ. A kako se dolazi do toga? Tako što ćeš pojačati vjeru. Ako imaš strah, vjera ti je mala. Ispod kontrole se krije strah da ćeš biti razotkriven, odbačen i povrijeđen“, Andrea mu je blagonaklono objasnila. ,,A strahovi se liječe tako što ideš pravo na njih. Uradi to čega se plašiš. Zato se i kaže da se sloboda osvaja, jer se dio po dio ropstva skida, i dio po dio slobode osvaja, malim koracima“, podvukla je.
,,Drugi će…“, pokušao je Aleksa da se uključi, ali je Andrea, vidjevši šta smjera, vratila fokus na njega: ,,Problem je u tebi. Šta ako će drugi: ovo i ono? Daješ drugima svoju moć da ti nešto urade.“
,,Kako se drugima daje moć?“, pitao je zainteresovano.
,,Tako što vjeruješ da neko može nešto da ti uradi. Izlaz je u tome da ne vjeruješ u nečiju moć da ti naudi i onda ne može. Ako vjeruješ da može, može. Ako ne vjeruješ, ne može. Dobar dio realnosti mi sami kreiramo. Drugima daješ moć da kreiraju tvoj vlastiti nemir. Zato je taj tvoj pokušaj da kontrolišeš stvarnost tako moćan. Pokušavaš da iskontrolišeš i ono što jeste i što nije u opsegu tvojih mogućnosti djelovanja, da kontrolišeš cijeli svijet, i na taj način svemu daješ moć nad sobom, a sebe u potpunosti gubiš. Ne treba druge pretpostavljati sebi. Treba da dođeš do uvjerenja da vrijediš, da sam sebe vrjednuješ, bez obzira na druge i njihova mišljenja“, obrazložila je Andrea. ,,Ljudi imaju brige i strahove od svega i sami sebi kreiraju lošu stvarnost. A to dolazi iz nesvjesnog dijela naše ličnosti, iz naših disfunkcionalnih uvjerenja. Da li si čitao Moć podsvijesti?“, dosjetila se da ga pita Andrea.
,,A ne to“, odmahnuo je Aleksa rukom, očito negodujući.
,,Imaš predrasude“, doskočila mu je Andrea. ,,Ta savremena psihologija je baš na lošem glasu u posljednje vrijeme. – Popularna psihologija, koja govori o kreiranju vlastite stvarnosti, a sam Tesla je govorio da misao ne nestaje, nego odlazi u kosmos, u vasionu. Naravno, uzalud čovjek čita takve knjige i sebi ponavlja optimistične mantre ako nije osvijetlio noć svoje duše, ako se nije suočio sa, po njega lošim uvjerenjima, koja dolaze iz nesvjesnog, a ono je mnogo jače i veće od svjesnog. A ‘kad osvijestimo nesvjesno’, kako kaže Frojd, ‘ono gubi moć nad nama’. A ti si to uradio. Sa takvim uvjerenjima si se suočio kad smo prorađivali tvoje djetinjstvo. Tek sad ima smisa pročitati Moć podsvijesti, kako bi ti se stvari posložile. Dobićeš puno time. Knjiga se nadovezuje na film – da se fokusiraš na rješenje. Ti zapravo hraniš problem, a rješenje je u prebacivanju fokusa kroz moć podsvijesti. Ti si u ulozi povrijeđenog djeteta i rješenje je izaći iz te uloge, i iz uloge žrtve, jer ti više nisi dijete. Kreiraj svoju sreću, voli sebe, vrjednuj, poštuj“, raspričala se Aleksina psihoterapeutkinja.
Aleksa ju je ćutke slušao.
,,Tvoj zadatak do sljedeće individualne seanse je da premjestiš fokus na rješenje!“, dodijelila je Aleksi zaduženje.
,,Pojačaj vjeru“, napomenula ga je. – ,,Pojačati vjeru. Tako se prepušta kontrola, a u tome je ključ; pojačati vjeru u sebe i u Boga, Višu Silu, ljubav: nazovi tog svog zaštitnika kako hoćeš; ne davati sopstvenom vjerom drugima moć da ti nešto mogu učiniti, i prebaciti fokus sa problema na rješenje“ sumirala je do sad rečeno i nasmijala se, a onda se uozbiljila i dodala: ,,Pa šta ako svi saznaju ovo ili ono o tvome životu? To je dio tvog iskustva, tvoje mašte, dio tebe, ne mogu ti ništa!“
,,Dogovoreno“, zadovoljno je prihvatio Aleksa. ,,A sada bih“, nastavio je nadahnut Andreinom pričom – ,,da iznesem jedan uvid: Alisija u jednom trenutku kaže: ‘Možda dio koji razlikuje stvarnost od sna nije u umu, nego u srcu. Trebam vjerovati da je nemoguće moguće.’ A to je jedno od temeljnih hrišćanskih uvjerenja – da je Bogu moguće što je čovjeku nemoguće“, zaključio je Aleksa.
,,Sjajno!“, podržala ga je Andrea.
Tajanstvene jednačine ljubavi
,,Ignorišem halucinacije“, govori Džon, ,,a možda nikad neće nestati, i tako je sa svim našim snovima i morama. Potrebno ih je hraniti da bi postojali.“
,,To me je podsjetilo na onu priču koju ste jednom ispričali: o crnom i bijelom vuku u kavezu. Koji će opstati? Pa, onaj kojeg hranimo“, podsjetio je Aleksa Andreu, i u njenim iskričavim očima pojavio se osmijeh odobravanja.
1994. godine, na dodjeli Nobelove nagrade, tog najvećeg priznanja, koje za Džona više nije imalo pređašnji značaj, jer je izvojevao mnogo težu bitku, bitku protiv svoje bolesti, on izjavljuje: ,,Oduvijek sam vjerovao brojevima. Vjerovao sam u jednačine i argumentovanu logiku. No, nakon cijelog života bavljenja time, pitam se: ‘Šta je zapravo logika? Ko odlučuje o logičnome?’ Moja putanja me je odvela kroz fizičko, metafizičko, iluzorno, i natrag, i došao sam do najvažnijeg otkrića u karijeri: Jedino u tajanstvenim jednačinama ljubavi, mogu se pronaći logični razlozi.“
(Odlomak iz neobjavljenog rukopisa)
