Pazarenje roba na pijaci
Ova priča je djelo piščeve fikcije. Ona predstavlja isključivo plod autorove mašte. Svi likovi, imena, mjesta i događaji su izmišljeni. Svaka sličnost sa stvarnim licima, imenima, nazivima profesija i djelatnosti, stvarima, živim ili mrtvim, okvirima ili događajima je sasvim slučajna i nenamjerna.
Ja ne pripadam školama, ja stvaram školu!
Petar Lubarda
Lubarda, tada veoma mlađan, ali dobar poznavalac kulinarskih vještina, iz časne i znamenite kuće – potomak loze velikog slikara – rodom iz sela Ljubotinj, iz Riječke nahije, jednog hladnog jutra, na samom koncu dvadesetog vijeka, bio je izložen na lučkoj pijaci za preprodaju robova u Francuskoj. Promrzao, pognut, stajao je i čekao dvojicu najavljenih kupaca.
Ubrzo su prispjeli zastupnici – porijeklom iz naših krajeva – jedne agencije za moreplovstvo, kojima se žurilo da brodskog kuvara ukrcaju na predstojeću plovidbu. Jedan je bio nizak, tamne puti, potiljka spojenog sa ramenima, kao da nema vrat, sa trbuhom razlivenim na sve strane, a drugi džigljast, visok, izrazito bijele puti, glave izdužene uvis, sa obrazima ulubljenim ka unutrašnjosti usne duplje, što je ukazivalo na to da vjerovatno nema kutnje zube.
Mršavi je u ruci nosio torbu s alatom i, kad su stali kraj tezge, samo ju je nemarno pustio iz ruke, što je bilo propraćeno snažnim treskom željeza.
Bez pozdrava, započeli su Lubardu da razgledaju sa svih strana, rotiraju njegovo tijelo u mjestu, i odmjeravaju ga od glave do pete.
Džigljasti se malko sageo, svojim krupnim šakama sa tankim prstima uhvatio kuvara za glavu – položio dlanove na njegove nježne, dječačke obraze – a potom mu naglo zario oba palca u nozdrve, razvratio ih i, bez komentara mu zakrenuo glavu na jednu, pa na drugu stranu, pogledao unutar jednog, pa drugog uha, žmureći na jedno oko, da bi mu onda zavrnuo obje ušne školjke razgledajući njihovu spoljašnjost, što je bilo propraćeno Lubardinim grimasama na licu.
Poslije toga mu je zabio kažiprst između unutrašnje strane gornje usne, i desni, podigao mu na gore usnu kao psu, pa prešao prstom od jednog do drugog kraja gornjeg, pomenutog dijela usta, razgledajući desni, usput prokomentarisao da ima izvanredne očnjake, nakon čega je istu radnju ponovio u predjelu donje usne.
Nadalje su, džigljo i debeli, prionuli da mu razabiraju po vlasima kose, praveći razdjeljke, uz komentare ima li seboreje i peruti ili ne. Džigljo ga je par puta kucnuo po glavi, spoljnom stranom srednjeg zgloba, povijenog, grbavog kažiprsta, uz razmatranje odzvanja li ili ne. Potom su nastavili da ga pipaju skoro svuda po tijelu, i da ga povremeno, dnom stisnutih šaka, udaraju po trupu, ramenima i nadlakticama. Napokon, na tolikom mrazu, svukli su ga do gole kože.
Dok se Lubarda, skvrčen, skrivajući dlanovima intimnu zonu, tresao na studeni, osmotrili su mu nago tijelo obišavši po par krugova oko njega. Debeli je kuvaru naredio da se natrti, prišao mu otpozadi, rukama razvukao guzove, neko vrijeme piljio unutra, potom mu naredio da skloni šake sa intime zone, osmotrio i nju, pa zapovijedio da se obuče. Prilikom Lubardinog oblačenja oni su kopali po torbi s alatom.
Domalo, džigljasti mu je prišao sa tankom željeznom palicom i počeo njome da ga tuče: prvo po cjevanicama, podlakticama i kičmi – pretamburavši mu leđa svom dužinom – a malo potom mu odbrojao i sve preostale koščice na tijelu, što je Lubarda podnosio krotko, iako mu se povremeno sa usana otimalo prigušeno jaukanje, na šta su mu robovlasnici dobacivali: ,,Ćut! Ćuti!“
Naposljetku ga je niski šinuo velikim drvenim čekićem po glavi, nakon čega se majstor kuhinje zaklatio, rukom uhvatio za ivicu tezge, presamitio se, neko vrijeme duboko uzdisao, a potom se jedva ispravio i prostenjao: ,,Koji vam je kurac, jebote?!“
,,Dobro je, ostade na nogama“, odahnuo je debeljko, ignorišući Lubardin komentar. ,,Sve uredno. Skelet očuvan. Čvrsta struktura. Da ga ukrcavamo?“
,,Da nije malo premršav?“, upitao je suvonjavi, nakon čega su nanovo sumnjičavo posmatrali potencijalnog mornara. Mjerkali su ga, prije beskrupulozno nego bezočno, jer su morali koristiti sve oči koje su im bile na raspolaganju, da im šef ne bi odbio od dnevnice.
,,Ne znam hoće li izdržat’ majku mu?“, zatražio je isti mišljenje kolege.
,,Menadžer je rekao da dobro kuva. Dako nešto i pojede. Trebalo bi da izdrži“, pojasnio je drugi.
,,'Aj’ ubacuj ga na spisak, pa šta bude. Nemamo vremena“, zaključi debeli – prisjećao se Lubarda, u svitanje, dok je, nakon burne noći, u jeftinom hotelu, na jugu Argentine, on, mladi, lijepi i jeftini rob, ležao pored usnule argentinske kurve Aleksandre, takođe lijepe, mlade i jeftine robinje, i razmišljao o robovlasništvu i o tome dokle nas je taj američki kapitalizam doveo.
,,Baš kao Argentina i cijela Južna Amerika – Grčka, kolijevka i majka cjelokupnih civilizacija Zapada, u svojoj savremenosti, opljačkana je od Amerike, svog raspištoljenog bludnog sina, koji ju je rasturio, osiromašio, opustošio, prokockao, doveo u dužničko ropstvo“, razmišljao je Lubarda.
I tako, dok je kulinar mozgao, zavaljen na krevetu, iznenada mu se javi vizija da bi mogao napisati svoj kuvar, utemeljen u samim temeljima zapadne kulture, Staroj Grčkoj.
,,Kuvar neka počne mitom o Prometeju na čijoj vatri, koju je Prometej dao ljudima, će biti pripravljena sva jela, za koja će u knjizi biti navedeni recepti“ – nadošlo je tog jutra mršavom robu, kao što bi mu u te sitne sate nadošlo tijesto za hljeb, da je bio na brodu otisnutom niz okean, a ne u luci, pokraj Aleksandre; kao što bi mu uostalom nadošao i njegov ponos, kad je već kraj Aleksandre, no, te zore, iz njega su provalili, do tada zatočeni, a sad neukrotivi, nesputani stvaralački geni.
Tad je zažalio što nema mecenu, nekog ko će ga finansirati; nekog ko će kuvati, dok on piše obimnu knjigu recepata za jela od antike pa do današnjeg vremena. Ustao je da napravi doručak. Usred posla iznenada ga je obuzela inspiracija. Vagao je hoće li mu zagorjeti jelo koje priprema sebi i lijepoj robinji, ukoliko krene da bilježi to čime je odjednom postao nadahnut, ili će, ako bude ignorisao inspiraciju, izgorjeti on. Djelimično pripremljeno jelo, uklonio je sa vruće ringle. Napokon je sebi priuštio da sjedi za starom vojničkom, maslinastozelenom pisaćom mašinom marke Erika, koju je opazio još sinoć, pri ulasku u sobu. Njene tipke su pri kucanju zvonko odjekivale, što nije probudilo Aleksandru. I, dok je u zanosu, bezmalo stvaralačkom, miješajući drevne recepte i svoju maštu varjačom u kazanu punom nadahnuća, izumijevao sasvim nova jela na ovoj planeti, kojima se može nahraniti sva zemaljska kugla, u svim razdobljima čovječjeg postojanja, osjetio je da ne spravlja jela, nego da stvara.
,,Ovo više ne predstavlja kuvanje nego stvaranje: pro-iz-vođenje nove trpeze; nije više umijeće, nego umjetnost“, shvatio je i obazrivo šapnuo: ,,Ja sam umjetnik.“
Ubrzo nakon toga, javi mu se pjesnički osjećaj da mu jedan anđeo drži ruku na lijevom, a drugi na desnom ramenu, i tada mu se srce nasmijalo kao kakvoj stidljivoj djevojčici. Prisjetio se osmijeha i toplih pogleda djece koja vide anđele, u starijem njemačkom filmu Vim Vendersa (Wim Wenders) Nebo nad Berlinom (Der Himmel über Berlin). Takođe je shvatio kako se na njegovom licu pojavio baš takav smiješak – pun predanosti, povjerenja i čednosti. I, kada se tako ispunjen svjetlošću koja mu vida i miluje stomak i grudi, osvrnuo oko sebe, kako bi ugledao anđele, u šta se više nije dalo sumnjati. Lijevo od sebe, vidio je nasmijanog džina, krupnih zuba boje bjelokosti, zažarenih i proničnih očiju – Prometeja; a desno od sebe ugledao je starijeg, prosijedog čovjeka širokih usana i krupnih, mladih očiju – ta dva puna mjeseca, pred kojima ništa ne može utajiti noć. To su bile zjene slavnog slikara Petra Lubarde, rođenog brata mornarevog prađeda.
,,Znaš li ti da sam ja, umjetnik, u Francuskoj, gdje si bio prodan kao rob – doduše u Parizu, radio kao kuvar?“, pitao je Petar svoga rođaka.
,,Nisam znao“, promrljao je mladi Lubarda, još šokiran od iznenađenja s kim sjedi i besjedi.
,,Zašto onda ti ne bi mogao u kužini raditi kao umjetnik?“, upitao je Petar, a mladi Lubarda je odgovorio: ,,Upravo sam shvatio da jesam umjetnik.“
,,Kad je već tako, mladi momče, prožmi jela dahom zemlje, vode, ognja i vazduha – elementarnih sila prirode. Uz kutlaču i varjaču, kistom za slikanje iznjedri vlastite recepte i svoja jela u kužini njime uljepšaj. U sva jela treba da utkaš drevnu kosmičku silu i tako ćeš da nahraniš one kojima gladuje tijelo, duša i duh. Neka svaki tvoj obrok bude jedna mala mikrokozma (mikrokosmos) kojom ćeš služiti nekom“, posavjetovao ga je Petar pa dodao: ,,Pomoći će ti i tvoj prijatelj, pisac, Ognjen, ognjeni Ognjen, da opravda svoje ime i zasluži titulu nosioca Prometejevog ognja.“
Potom mu je nježno položio dlan na obraz, i prislonio glavu mladića uz svoj stomak. Mlađani mreplovac je osjećao neku natprirodnu životnu snagu i rijeku unutrašnje sreće koja se izliva iz vrela koje se nalazilo posred njegovog srca. Ko zna koliko je to trajalo. Kada je mornar otvorio oči, vidio je da nema ruke na njegovom obrazu, da u prostoriji nema Petra, niti Prometeja. Jedino je Aleksandra sjedjela na krevetu, i bunovna govorila Lubardi da je sanjala dva anđela koji pričaju s njim.
(Odlomak iz neobjavljenog rukopisa)