Ova priča je djelo piščeve fikcije. Ona predstavlja isključivo plod autorove mašte. Svi likovi, imena, mjesta i događaji su izmišljeni. Svaka sličnost sa stvarnim licima, imenima, nazivima profesija i djelatnosti, stvarima, živim ili mrtvim, okvirima ili događajima je sasvim slučajna i nenamjerna.
Zavisnici od droge često bivaju odbačeni i izuzeti kao osobe koje nisu vredne empatije i poštovanja. Namera koju imam u pričanju njihovih priča je dvojaka: da pomognem da se njihovi glasovi čuju i da bacim svetlo na poreklo i prirodu njihove zlosrećne borbe da nadjačaju patnju kroz zloupotrebu supstanci. Oni imaju mnogo zajedničkog sa društvom koje ih izopštava. Ako se čini da su izabrali put koji ne vodi nigde, i dalje imaju mnogo toga da nauče nas ostale. U mračnom ogledalu njihovih života možemo nazreti obrise svojih.
Gabor Mate
Nemojte olako osuđivati i prezirati zavisnike: kockare, alkoholičare i narkomane, ma koliko vam se ne dopadali ili gadili, jer su ti ljudi duševno bolesni. Moja psihoterapeutkinja Andrea, jednom zgodom je izjavila: ,,Psihijatrija se nalazi na rubu medicine, a bolesti zavisnosti na margini psihijatrije“.
O zavisnosti se zna malo, čak i među stručnim licima. Katkad se u osnovi bolesti zavisnosti nalaze drugi psihički poremećaji, koji usljed neprimjerenog liječenja izazivaju zavisnost, jer oboljeli, zbog bola koji ne liječi ispravnim pristupom ljekara i prikladnim lijekovima, pribjegava samoliječenju, odnosno samomedikaciji: alkoholom, opojnim drogama, tabletama i drugim supstancama.
Sljedstveno tome, predstojeću priču posvećujem jednom takvom, kako bi iz njegovog primjera shvatili o čemu je riječ, i slijedom toga, mogli potpunije razumjeti mnoge druge njegove sapatnike, i nevoljnike, a njima je uvažavanje, što podrazumijeva i prihvatanje, razumijevanje, pa potom pružanje odgovarajuće pomoći – najdragocjenije. Tek tad se otvara jedan mukotrpan, ali ostvariv put ka njihovom zaliječenju, jer je izliječenje nemoguće, pošto je bolest zavisnosti doživotna, recidivirajuća, i smrtonosna. – Ne može se iscijeliti, nego je jedino moguće uspostaviti apstinenciju – uzdržavaje od konzumiranja otrova; samo se može držati pod kontrolom kako bi se izbjeglo ponovno posrnuće, to jest, upotreba sustance, i neminovna smrt.
Na jednom putovanju morem, zajedno sa mnom na brod se ukrcao Kristofer, četrdesetogodišnjak, dvadesetogodišnji zavisnik od heroina i diler sa burnom prošlošću, godinama robije koje je ostavio za sobom. Iako neuk, uličar, Kristofer je bio čovjek posve osobite ćudi. Iza njega je stajalo pozamašno životno iskustvo: od sitnog narkomanskog miljea do ozbiljnog podzemlja, gdje se droga mjerila kilogramima. Nije pribjegavao ničemu ozbiljnijem od te vrste organizovanog kriminala: malo pucnjave, malko kaubojštine i, tako… Pritom je u zatvoru pročitao knjigu Majstor i Margarita, i često pričao o njoj.
Na to pomorsko putovanje zaplovio je jedan ogroman bradonja iz Srbije. – Gradsko dijete.
Kristofer ga je danima gledao podozrivo i, jednog popodneva pozvao me je na stranu i, ukazavši na bradonju, rekao mi je: ,,Viđi ovoga čovjeka… Ovo sam gled'o stalno… Kako me je strah da nemam istu ovu bolest“.
Kakva je to bolest? Kristofer se često ponašao kao dijete. Jednom mi je rekao: ,,Znaš, Jakove, to ti je kad si cijeli život dijete, kad ne možeš neke stvari da uzmeš za sebe, što ti pripadaju godinama“.
Nesumnjivo je u sebi nosio izvjesnu djetinjastost, a da pri tome nije znao ništa o njoj, niti odakle potiče. Nije činio ništa što bi ga privelo zrelosti. Otisnuo se morem da bi pobjegao od zakona i od života.
Njegova nedoraslost ogledala se u odbijanju činjenice da čovjek, prije ili kasnije, mora ponijeti teret vlastitih odgovornosti. To ga je plašio. Bojao se, takođe, da nije bespovratno obolio od te nezrelosti duha. Nije se ženio. Imao je cure koje su htjele da se udaju za njega, ali ga je vrag vukao na drugu stranu. Dozivala je Margarita svoga Majstora.
Na brod je došao u ubitačnoj narkomanskoj krizi. Takve lomove je već ko zna koliko puta pregurao, ili, što bi se reklo u slengu: prežvako. Ovaj put je bio riješen da svoju agoniju savlada radom, pa je pristao na težak fizički posao najnižeg mornara na surovom brodu. Ti brodovi su bili toliko nehumani da više ne plove. Zabranjeni su. Uprkos krizi, Kristofer je završavao sve poslove uz osmijeh i s nekim posebnim ludilom koje mu je isijavalo iz očiju.
S druge strane, pomenuti kršni bradonja iz Srbije, krmanoš, naizgled nije nosio u sebi nijednu crtu zavisničke naravi. Na okupljanjima i druženjima članova posade običavao je popiti najviše dva piva. Otuda, kad je riječ o načinu života, on i Kristofer nisu imali ničega zajedničkog. No, pronicljivo Kristoferovo oko prozrelo je njegovu nesposobnost da odraste.
Ni bradati se nije ženio. Bio je zavisan od svoje mamice, koja mu je, kao dječaku, u ruke tutnula kormilo, ali ga je nakon toga, baš kao što sada čini kapetan, usmjeravala kako i kuda da upravlja lađom; kada i gdje da baci sidro… Cilj joj je bio da nikad ne nađe luku i ne ostavi je samu na kopnu, gdje bi okopnila. Tako je on postao zavisnik od nje.
Njegova majka je takođe bila zavisnica od svoga dugobradog jedinca. Bolesti zavisnosti su često nasljedne. Za mamom je cmizdrio svake noći u svojoj kabini, uvjeren, kako se pogrešno ispostavilo, da ga niko ne može vidjeti. Nije znao da se Kristoferove budne oči nalaze svuda.
Zavisnost od drugih ljudi, bližnjih ili daljnjih, kao i zavisnost od supstanci i kocke, predstavlja bolesti zavisnosti. Iz toga se može zaključiti koliko duboko ta bolest pušta svoje korijenje. Njeni začeci sežu u djetinjstvo i, nažalost, najčešće traju sve do prerane smrti. Frojd nam je, pozajmivši misao engleskog pjesnika Vilijam Vordsvorta iz pjesme “My Heart Leaps Up“, koja glasi: “The Child is father of the Man“, rekao: ,,Djetinjstvo je otac čovjeka“. Valja reći, da je ta misao, iako nije izvorno Frojdova, biska psihoanalitičkom poimanju da iskustva ranog djetinjstva ostavljaju dubok trag u čovjekovom biću.
Zbog toga se često na grupama zavisnika za samopomoć može čuti, parafraziram: ,,Mi nismo odgovorni za svoju bolest, ali jesmo za svoj oporavak“.
Neki ljudi tokom cijelog života ostaju zatočeni u ulozi koju su davno prihvatili u djetinjstvu, ne usuđujući se iskoračiti iz poznatog kruga (komfor zone), pa tako ostaju uskraćeni za unutrašnji rast i sazrijevanje. Oni, na primjer, kao bradonja, upravljaju brodovima preko mora i okeana, ne plašeći se ni morskih nemani, ni bure, ni brodoloma. Boje se jedino ulaska u luku, jer se van uloge krmanoša, na kopnu, ne snalaze. Tamo nema nikoga da ih usmjeri, da im odredi pravac kretanja. Mogli bi tako izgubiti svoju životnu ulogu, ulogu materinog poslušnika. A kada bi im se to dogodilo, više ne bi znali ko su, ni gdje su, ni s kim su, niti šta da rade sa sopstvenim životom, te nije isključeno da bi počeli da se drogiraju.
Tokom onih ludih devedesetih godina, kada je Kristofer imao osamnaest ili devetnaest ljeta, poznavao je jednog tipa od četrdesetak godina koji je preprodavao heroin. Jednom ga je Kristofer, sa svojom ekipom, automobilom pratio do zabačenog sela u brdima, gdje je ovaj nabavljao drogu. Kada je četrdesetogodišnjak preuzeo planiranu količinu i krenuo natrag prema Podgorici, Kristofer i klapa su, tokom vožnje, zapucali na njega iz kola i, diler je skrenuo na neku livadu. Oni su se parkirali iza njega, izašli iz auta, namaskirani, sa pištoljima u rukama, i oteli mu narkotike, to jest robu – kako se droga uličnim žargonom obično naziva.
,,Mi smo brate moj, prvih dva kila oteli“, prepričavao mi je Kristofer u mojoj kabini, dok smo mezili i lagano se kucali vinskim čašama.
To vrijeme, kada je Kristofer sa ekipom izveo opisanu akciju, bilo je toliko sirovo da čak nisu imali ni ustaljenu vezu za nabavku narkotika – nisu imali šemu. Prvu turu su ukrali čovjeku. To je bila čista hajdučija.
On je bio i kokičar. Kaže ovako: ,,Kokičar – prodavo sam ti batice kokice, i dop. Držim štand kokica, i valjam dop“. Kakav ludak!
Kristofer je kasnije imao lude situacije, ovakve i onakve – ozbiljnije. Uplovio je dublje u kriminal. Kad su ga uhapsili nije cinkario ni gdje lasta vije gnijezdo, a kamoli šta ozbiljnije o svojim postupcima, niti, ne dao Bog, o svojim poslovnim partnerima. On je bio sef od čovjeka. Jednom zgodom, Kristofer je mi je ispričao: ,,Svaki put kad izađem iz zatvora, čeka me bolji pos'o, jer sam proklet. Ćutim. Robijam za drugog. Nikad ništa nisam rek'o. Policija me bije satima. Ja se samo isključim. Nisam tu. Osjećaj bola je prisutan. Smijem se u sebi i osjećam miris peršuna, moje omiljene biljke.“
Peršun je zavolio jer je svakodnevno osjećao njegov miris, koji je dopirao sa pokošenih livada u blizini zatvora.
Kad god bismo uplovili u luku i snabdjeli se namirnicama, tražio je da mu ostavimo malo peršuna. Ako je bio svjež, žvakao ga je satima. Nedostajao mu je jedan ili dva prednja zuba, ali je uporno preživao, jer mu je taj miris, rastvoren u ustima, prizivao uspomene na slobodne dane u neslobodnoj zatvorskoj samici. Slobodne dane u samici? – Da. Sa peršunom nikad nije bio sam. Miris peršuna mu je tokom godina robije šaputao utješne priče o širokim poljima izvan zatvorskih zidina, koja će jednog dana postati njegovom baštom.
Dugo su ga držali u samici, da bi ga psihički slomili, jer je ćutao. Primjerice, od pet godina robije, više od godinu dana je proveo u samici. Imajući u vidu sve postojeće međunarodne sporazume, ono čemu je bio izložen predstavljalo je ozbiljno kršenje ljudskih prava.
Dešavalo se da dospije u zatvor zbog nekog sitnijeg djela, za koje je bila predviđena godina robije, a da tamo ostane tri godine, zbog svih drugih stvari koje je utajio.
Važno je odati priznanje radu ustanova koje se bave liječenjem bolesti zavisnosti, ali je jednako bitno razumjeti da samo liječenje često nije dovoljno. Nakon izlaska iz programa liječenja, zavisnicima je potrebna podrška pri povratku u društvo – pomoć u pronalaženju posla, obnovi životne strukture i stvaranju uslova za dostojanstven nastavak života. U protivnom, suočeni sa usamljenošću, marginalizacijom i beznađem, mnogi se vraćaju starom poroku.
,,Naći ću ti ja tu knjigu, Majstor i Margarita“, veli mi on. ,,Šta je ovo jebote!?“, pitao sam se smijući se u sebi.
Mislim da je tu knjigu znao napamet. A možda je, pored nje, tokom cijelog života pročito još samo jednu. Majstor i Margarita – to je knjiga. To i Biblija. Treće nema.
,,Pa, u suštini i jeste tako. Majstor i Margarita je đavolja priča. – Oličenje satanizma, i to vrlo otvoreno.
Budući da je jedna od nezaobilaznih karakteristika zavisnika emotivna nezrelost, preostaje da se pitamo: ,,Da li će Kristofer jednom odrasti i ozdraviti od svoje infantilnosti, koja ga dovodi u neprestane neprilike, ili će zauvijek ostati zaljubljen u svoju Margaritu? Nažalost, kao kod skoro svih zavisnika, vjerovatnija je ova druga mogućnost. Margarita će sklopiti pakt sa nečastivim da bi spasila svoga Majstora, ali će đavo pri tome zadržati njegov alat, pa joj je badava njegov zanat.
Tako je to kad s đavolom tikve sadiš.
(Odlomak iz neobjavljenog rukopisa)