Odškrinuta vrata humanizma usred kasnog kapitalizma
Jer, tražnja i učenje je u potpunosti samo sećanje.
Platon
Napomena autora:
Do uništavanja knjiga koje je upravo na djelu ćemo doći tokom čitanja teksta, jer mi namjera nije samo da se informišemo o konkretnim događajima, već da dubinski sagledamo sadašnjicu, kako bismo bolje razumjeli sopstveno mjesto u njoj i otvorili prostor za mogućnost izlaza iz opasnosti u koje smo kolektivno zapali. Dakle ovaj tekst ima i informativni karakter, ali je prije svega esej o našoj savremenosti i o tome kako smo do nje putovali od 14. vijeka, pa do današnjeg dana. Ovo je ogled o borbi i ujedno poziv na borbu za spas našeg istinskog identiteta – onoga ko mi kao ljudska bića jesmo!
Renesansni humanizam je bio snažan kulturni i intelektualni pokret koji se oblikovao u Italiji tokom 14. vijeka, svoj procvat doživio u 15. vijeku, a tokom 16. vijeka proširio se i na druge evropske sredine. Humanizam je čovjeka i ljudsko dostojanstvo, kao i njegovo stvaralaštvo, i bitan dio kulturnog nasljeđa, učinio centralnom figurom interesovanja.
Humanistički učenjaci iznova su se posvetili proučavanju grčke i rimske kulture, pa otuda vodi porijeklo humanistička disciplina studia humanitatis, koja je stavila akcenat na izučavanje gramatike, retorike, književnosti, istorije, filosofije – naročito etike. Ukratko, to je bio intelektualni, književni i obrazovni pokret.
Ovdje nije riječ o postavljanju čovjeka na mjesto Boga, kako neki interpretiraju. Mnogi predstavnici humanizma poput Erazma Roterdamskog i Pika dela Mirandole su bili duboko religiozni i duhovno orijentisani ljudi.
Njihov je ideal bio ad fontes – ka izvorima. To znači da su se vraćali djelima antičkih grčkih i rimskih autora, kako bi čovjek toga vremena bolje shvatio stara učenja i time se oplemenio. U tu svrhu neki od njih su pronalazili stare rukopise, upoređivali su ih sa postojećim prevodima i interpretacijama, ispravljali tekstove i otklanjali greške nastale prepisivanjem i prevođenjem, odbacujući pritom neadekvatne interpretacije. Nastojali su da razumiju jezik i istorijski kontekst u kojem su stvarali grčki i rimski pisci.
Prema tome, humanizam ne stavlja čovjeka na mjesto Boga. Humanizam se razvio iz srednjovjekovne hrišćanske kulture, i mnogo toga od nje naslijedio. Stoga, humanizam i renesansa ne predstavljaju nikakav razlaz sa srednjim vijekom, nego preobražaj određenih srednjovjekovnih vrijednosti, kao i njihov susret sa obnovljenim interesovanjem za antiku, čime se i samo hrišćansko učenje moglo dodatno oplemeniti.
Na primjer, Piko dela Mirandola u svojoj knjizi Govor o dostojanstvu čovjekovu, u središte stavlja čovjekovo dostojanstvo, slobodu i sposobnost da oblikuje samoga sebe. Ta knjiga predstavlja manifest kojim on ne smješta čovjeka na mjesto Boga, nego mu, za razliku od svih drugih bića koja je stvorio Bog, pripisuje slobodu izbora, što je upravo hrišćanska ideja. Čovjeku pripada sloboda odlučivanja u kojem pravcu će se razvijati: da li će se voditi nagonima i degradirati u pravcu životinje, ili će se voditi kulturnim i moralnim nasljeđem hrišćanstva, stare Grčke, Rima, ali i baštinom drugih kultura, kako bi težio ka duhovnom razvoju, koji ga približava Bogu.
Humanisti su dijelili uvjerenje da putem obrazovanja pojedinac postaje bolji čovjek i djelotvorniji građanin, pa su neki humanizam nazivali pedagogijom čovječnosti.
Humanizam se najprije razvio u italijanskim gradovima, među kojima je prednjačila Firenca. Među najistaknutijim imenima humanista nalazili su se Đovani Bokačo, Lorenco Vala, Piko dela Mirandola, Maršilio Fićino, Erazmo Roterdamski…
Knjiga Pohvala ludosti Erazma Roterdamskog predstavlja oličenje satiričnog humanizma. Humanisti su često koristili ironiju, satiru i paradoks, da bi kritikovali društvo.
U pomenutoj Erazmovoj knjizi, ludost se neposredno obraća čitaocu hvaleći samu sebe i proglašavajući se najvećom čovjekovom dobročiniteljkom, kao i vrlinom zaslužnom za gotovo sva ljudska postignuća. Pohvala ludosti je Erazmova kritika svijeta. Ona napada lažnu mudrost, gordog čovjeka toliko uvjerenog u svoju pamet, da nije u stanju da vidi sopstvenu glupost. Kako djelo odmiče, satira postaje sve oštrija: Ismijava licemjerje, gramzivost, sujetu, gordost, oholost, praznoslovlje učenih, zloupotrebe crkvenih autoriteta, političku glupost, i druge postupke i mane. Svlači maske sa lica gramatičara, pjesnika, govornika, filozofa, teologa, vladara, dvorana, trgovaca – pokazujući njihovo naličje. Pred kraj djela Erazmo pravi preokret. Ludost govori o hrišćanskoj ludosti: ludosti onog ko se odriče bogatstva, društvenog prestiža, egoizma, osvete, tjelesnih zadovoljstava, te može biti lud prema mjerilima običnog svijeta. Erazmo zapravo kazuje da je upravo ta ,,ludost“, najveća mudrost svijeta. – Ono što svijet smatra mudrošću je čista ludost, dok je ono što smatra ludošću najveća mudrost. Pohvala ludosti je istovremeno komedija, društvena satira, kritika crkvenih i političkih institucija, podsmijeh gordosti i oholosti, i ozbiljna rasprava o tome šta znači biti mudar.
Ovdje smo govorili o Erazmau i Mirandoli, da bismo se približili suštini humanističkih ideja.
A sad, valja reći koju riječ o nečemu što je za ovaj rad veoma važno – istaći da se razvoj humanističke misli savršeno poklopio sa jednim od najvećih tehnoloških dostignuća i revolucija evropske istorije – Gutenbergovom štampom, nastalom sredinom 15. vijeka. Pomenuti tehnološki izum je omogućio brže umnožavanje i širenje tekstova, to jest knjiga, između Italije, Francuske, Španije, Holandije, Njemačke, Engleske, i drugih evropskih država, čime humanizam prestaje biti stvar manjeg broja učenih krugova, i postaje evropska intelektualna mreža satkana od brojnih spisa raznovrsnih autora. Razvoj štamparstva doveo je do svojevrsne revolucije knjige, ubrzanja razmjene informacija i intenzivnijeg povezivanja različitih kulturnih nasljeđa.
Tokom vijekova svog opstajanja i razgranavanja, ta mreža postala je izvor brojnih znanja, čuvarica ljudskog uma i njegovateljica bogate kulturne baštine koja svjedoči o tome ko smo bili i ko jesmo.
Šta se danas događa sa tom mrežom i sa knjigama? Danas se digitalizovani sadržaji knjiga ogromnog broja autora upotrebljavaju za stvaranje posve drugačije mreže. Uključuju se u različite skupove podataka. Pretvaraju se u beskrajne mogućnosti povezivanja znakova i riječi, stvaranja rečeničnih konstrukcija, kao i neograničene varijante sastavljanja i proizvođenja tekstualnih sadržaja, između ostalog i za potrebe vještačke inteligencije. Sem toga, proces digitalizacije se odvija tako da knjige ne ostaju fizički sačuvane.
Dakle, danas, pred našim očima, izuzetno velik broj knjiga, uništen je postupkom destruktivnog skeniranja (destructive scanning). Radi se o tome da se knjigama mašinski odrezuje dio poveza koji drži listove zajedno. Tako se knjižni blok razdvaja na pojedinačne listove, koji se zatim automatski skeniraju velikom brzinom, nakon čega se fizički ostaci raskubane knjige odbacuju ili uništavaju.
Destruktivna digitalizacija štampanih knjiga za potrebe razvoja velikih jezičkih modela sudski je dokumentovana 23. juna 2025. godine. Dokument “Order on Fair Use“, u predmetu Bartz et al. v. Anthropic PBC, je sudska odluka Saveznog okružnog suda SAD za za Sjeverni distrikt Kalifornije, koju je 23 juna 2025 godine donio sudija u predmetu Bartz et al. v. Anthropic PBC, koju je potpisao sudija William H. Alsup. Dokument je zaveden kao Docket No 231 u predmetu No. C 24-05417 WHA. ( Bartz et al. V. Anthropic PBC, No. C 24-05417 WHA, Order on Fair Use, United States District Court, Northern District of California, June 23, 2025, Dkt. 231).
Ovu tvrdnju potkrepljujem pozivajući se na dva izvora:
Prvi izvor je:
Justia Dockets & Filings
ORDER ON 122 FAIR USE. Signed by Judge Alsup (whalc2, COURT STAFF) (Filed on 6/23/2025)
Drugi je: Justia Law
ORDER ON 122 FAIR USE for Bartz et al v. Anthropic PBC :: Justia Dockets & Filings
U predmetu Bartz et al. v. Anthropic PBC Savezni okružni sud SAD za za Sjeverni distrikt Kalifornije je u odluci 23. juna 2025. zabilježio da je Anthropic kupovao milione štampanih knjiga, čiji su povez i stranice potom ukanjani i rezni, radi skeniranja, dok su papirni originali odbacivani. Na taj način fizički primjerci pretvarani su u digitalne datoteke sa slikama stranica i mašinski čitljivim tekstom.
U avgustu 2026. novinarska istraga 404 Media (404 Media, 17. avgust 2026.), dodatno je dokumentovala Amazonov objekat VGT3 u Las Vegasu, gdje se isti tip destruktivnog skeniranja sprovodi nad velikim količinama knjiga, uključujući pošiljku koju je istraga pratila kao pošiljku rijetkih knjiga.
Originalni tekst 404 Media objavljen 17. avgusta 2026. godine – dakle prije svega šest dana – naslovljen je: “We Tracked a Shipment of Rare Books. It Ended at an Amazon Al Training Facility“. Autor je Emanuel Maiberg. Ovu tvrdnju potkrepljujem pozivajući se na sljedeći izvor:
Muck Rack
Emanuel Maiberg's Profile 404 Media, The 404 Media Podcast Journalist Muck Rack
Uzimajući u obzir opisanu pojavu, ne znam jesmo li bliži Bredberijevoj kjizi Farenhajt 451, Orvelovoj 1984, ili Borhesovoj priči Babilonska biblioteka.
Znate li šta je najtužnije od svega? Nismo blizu ni jednoj, ni drugoj, niti trećoj knjizi, iako govore o aktuelnoj sadašnjici.
Mi danas nismo neposredno suočeni s knjigama, već prije s njihovim digitalnim interpretacijama, predstavljenim kroz složene kombinacije informacija, podataka i tekstova zasnovanih na sadržajima velikog broja knjiga, kao i kroz različite mogućnosti njihovog povezivanja posredstvom sve složenijih algoritama. Sve se to, naizgled bez kraja, odvija na površini ekrana našeg telefona u koji buljimo bez prestanka.
U knjizi Farenhajt 451, vatrogasci, koji se tako zovu jer su nekada gasili vatru, sada spaljuju knjige, uništavaju ih fizički, da bi ljudima uskratili mogućnost sticanja istinskog znanja, i time izobličili um. Ali, na kraju romana pojavljuju se ljudi knjige koji nastoje da sačuvaju književno nasljeđe. Svako od njih je naučio jednu ili više knjiga napamet, i oni, svi zajedno, predstavljaju jednu veliku hodajuću biblioteku. Tim metodom nastoje da sačuvaju knjige. U tom pogledu, sličnost između destruktivnog skeniranja i spaljivanja knjiga je u tome što u oba slučaja knjige bivaju fizički uništene. Nasuprot tome, razlika je što prilikom destruktivnog skeniranja sadržaj knjiga ostaje sačuvan u digitalnom obliku, ali, mi gubimo kontrolu nad njihovom pravom građom, jer maločas pominjani algoritmi mogu materijal da nam nude u nizu svojih neiscrpnih tumačenja. Ali, ipak, u djelu Farenhajt 451, spisi ostaju stvarno sačuvani u sjećanjima te mnogoljudne biblioteke.
U Orvelovom književnom djelu 1984, literatura se ne uništava fizički, kao prilikom destruktivnog skeniranja, već se mijenjaju i prepravljaju ranije objavljeni tekstovi, za šta je zaduženo Ministarstvo istine. Tekstualna građa spisa biva prilagođena interesima vladajućeg totalitarnog režima, tako da ljudi, koji čitaju knjige, misle da njihova vlast uvijek govori istinu. Shodno tome, za razliku od destruktivnog skeniranja, u 1984 spisi opstaju fizički, ali ljudima biva onemogućen pristup pravom predanju. Razlika između 1984 i destruktivnog skeniranja leži u tome što kod Orvela štampani primjerci opstaju materijalno, dok je sličnost u tome što u oba slučaja ostaje sačuvan nekakav sadržaj, ali mi ne možemo znati hoće li nam AL algoritmi, iliti Ministarstvo istine, preoblikovati građu prilagođavajući je svojim potrebama i kriterijumima. Gledano iz tog ugla, Orvelova 1984 je bliža savremenom stanju stvari nego Farenhajt 451.
Borhesova Babilonska biblioteka koju narator na samom početku naziva SIJVET predstavlja beskraj prostora i vremena, sačinjen od beskonačnog niza istovjetnih šestougaonih prostorija u kojima se nalazi isti broj knjiga na svakoj polici, sa jednakim brojem stranica, rečenica i riječi, ali, svaka knjiga je jedinstvena, jer dvije knjige može razlikovati samo jedan zarez. Broj pravopisnih znakova koji stoje na raspolaganju, od kojih je sačinjena svaka knjiga je dvadeset pet. Neke knjige su napisane smisleno, dok druge nalikuju nepoznatom pismu nastalom mogućnošću nepreglednog kombinovanja znakova koji stoje na raspolaganju. Zahvaljujući toj mogućnosti, Biblioteka posjeduje bezmjerno puno kombinacija znakova, riječi i rečenica. Jedan mislilac je primijetio da sve knjige, ma koliko se razlikovale, ,,imaju jednake sastavne delove: prostor, tačku, zarez, azbučna slova.“ Potom je zaključio da je ,,Biblioteka potpuna i da njene police sadrže sve moguće kombinacije onih dvadeset i nekoliko pravopisnih znakova (…), to jest sve ono što je mogućno izraziti, na svim jezicima.“ Od tih kombinacija je napravljen neiscrpan broj svih knjiga o bilo čemu, te u Biblioteci nužno postoji svaka moguća knjiga, istina i laž o bilo čemu ili bilo kome, ali i knjige koje objašnjavaju prirodu drugih knjiga, pa narator gaji nadu, da se u toj bezmjernosti neminovno nalazi knjiga koja objašnjava prirodu i smisao svih ostalih knjiga kao i cijele Biblioteke. U tom kontekstu, Borhesova Babilonska biblioteka je najbliža destruktivnom skeniranju, odnosno njegovoj posljedici, to jest posjedovanju mnoštva digitalnih knjiga čiji sadržaj AL može da kombinuje do u beskraj, na ranije opisani način. – Bezgranična kombinatorika digitalizovanih knjiga, njihovih rečenica, riječi, slova i znakova, svih poznatih, izumrlih, nepoznatih ili izmišljenih jezika. Takva mašinerija, baš kao Borhesova Babilonska biblioteka, može stvoriti bilo šta, napisati bilo kakvu novu knjigu, čak i posve drugačiju nego što je ikad napisana perom, ili odštampana zahvaljujući Gutenbergovoj štampi. Iako u Babilonskoj biblioteci knjige ne bivaju fizički uništene, jer bi to bio nedogledan proces, nego naprotiv, sačuvane, njihova komunikacija sa ljudskom psihom je istovjetna komunikaciji Al programa s našom psihom, pa je u tom smislu Borhes najbliži savremenom stanju stvari, od sva tri navedena autora koja se bave ovim pitanjem.
Kad se napravi presjek svega analiziranog za razliku od Orvela i Borhesa, Bredberi nudi izlaz. To su ljudi knjige, jer su time knjige ostale pohranjene u našem umu. Iznikla je mnogoljudna, živa, hodajuća biblioteka, koja nudi opciju očuvaja istorijskog sjećanja istine i toga ko mi jesmo, to jest očuvanja našeg identiteta i uma, pomoću snage samog tog uma. Dakle, ipak je u samom umu najveći potencijal da se um sačuva, odnosno, u jednom odjeljku uma koji ću upravo nazvati Biblioteka sjećanja.
Samo da se vatrogasci ne dosjete da ljude knjige mogu spaljivati na lomačama, ali valjda neće, jer nemaju odakle da pročitaju da je lomača kao kaznena mjera za ljude postojala, jer su uništili knjige. Budući da je posljednji zvanični slučaj pogubljenja na lomači registrovan davne 1804. godine, nema nikog među vatrogascima ko bi se toga mogao sjetiti, iako im je paljenje zanat.
Ali bi mogli da se sjete giljotine, koja je, vjerovali ili ne, zadnji put zvanično upotrijebljena za izvršenje smrtne kazne 10. septembra 1977. godine u Francuskoj. Čovječe, pa to je bilo samo osam godina prije mog rođenja, jer, ja sam rođen 1984. – Orvelovsko dijete! Mogu ja da analiziram sadržaje svih pet knjiga koje razmatram u ovom eseju, ovako ili onako, ali nešto je i u numerologiji; nešto je zapisano i u zvijezdama.
Moja prijateljica, informoterapeut, reiki učiteljica, nekadašnja astrološkinja (sada se uči i numerologiji), meni, onomad pobunjenom protiv astrologije reče: da to proviđanje upravo služi tome da na vrijeme saznaš šta te očekuje, kako bi izbjegao nevolju. Sada bih iskoristio tu njenu sugestiju, i izbjegao 1984. U protivnom, ja, pisac, čiji dar nije na prodaju, primoran da radim u Ministarstvu istine, pisao bih ognjeno, vatreno i eksplozivno kao Bader-Majnhof.
Stoga, od tri posljednje analize, biram da sebe smjestim u Farenhajt 451. Jedino ta knjiga nudi nadu i vjeru u očuvanje kulturno-istorijskog nasljeđa, i samim tim umnosti čovjeka kao svjesnog bića, i time, njegovog dostojanstva o kojem je govorio Mirandola. Govor o dostojanstvu čovjekovu je knjiga koja navještva, budući da je čovjek biće koje se samooblikuje, da u fašističkom, totalitarnom režimu apsolutne represije, jedino um može spasiti samoga sebe. Iz Biblioteke sjećanja ćemo znanje da crpimo mi, ali i da ga predamo budućim pokoljenjima, kao oruđe i oružje za borbu, kako bismo zajedničkim djelovanjem stvorili budućnost i odbranili čovjekovo, to jest sopstveno dostojanstvo! To je način da spasemo Erazma Roterdamskog i Pika dela Mirandolu kao i njegov Govor o dostojanstvu čovjekovu, kao staru knjigu, koja na našem jeziku odavno nema reizdanja; da ih sačuvamo od destruktivnog skeniranja, i samim tim da sačuvamo sebe. To je način da ostavimo odškrinuta vrata humanizmu u ovom kasnom kapitalizmu, koji, ne samo da je kasan, nego je sad već prekasan, pa će uskoro da svane. Mudri Heraklit reče: panta rei, što znači: ,,sve teče, sve prolazi, sve se mijenja“, pa ako je vjerovati ovjekovječenom predsoktatovcu – drevnom mudracu – i zora doći mora!
Ja se, evo, za svitanje borim sad! Budite moji saborci, ili me makar podržite. Ja sam glavni i odgovorni urednik sadržaja svoje svijesti i, kako me pouči mudra Andrea: ,,Generalni direktor svoje glave!”
P.S.
Članarina u Narodnoj biblioteci ,,Radosav Ljumović“, se više ne plaća. Samo dođeš s ličnom kartom, i učlaniš se. Eto šta je uradio AL. Uskoro će početi oni nama da plaćaju da čitamo. Na ulazu u zgradu bi trebali besplatno da dijele Farenhajt 451, kao znak dobrodošlice samome sebi!
(Odlomak iz neobjavljenog rukopisa)