Ova priča je djelo piščeve fikcije. Ona predstavlja isključivo plod autorove mašte. Svi likovi, imena, mjesta i događaji su izmišljeni. Svaka sličnost sa stvarnim licima, imenima, nazivima profesija i djelatnosti, stvarima, živim ili mrtvim, okvirima ili događajima je sasvim slučajna i nenamjerna.
Oni me sada peckaju da je to bio samo san. Ali zar nije svejedno je li san ili nije ako mi je taj san otkrio Istinu? … Pa neka je i san, neka je … a moj san, san moj – o, on mi je otkrio novi, veliki, obnovljeni, moćni život!
F. M. Dostojevski
Ponukan prvim zapisom na mome blogu, naslovljenom: San zamotan u dan, moj prijatelj Đurađ reče da su, kako ih je nazvao, ,,ona dva zavisnika“ iz te priče zapravo sanjari, naglašavajući da bi čovjek morao imati mecenu kako bi sebi mogao priuštiti dotične životne stilove.
,,To meni nisu nepoznata stanja. Ja znam – sjećam se – da sam kao mlađi lutao ulicama Beograda, i koračajući čitao knjigu. Niti znam đe sam, ni u kojem dijelu grada, ali idem ulicom i čitam knjigu“, dočaravao je Đurađ kroz smijeh. ,,Sve u svemu, htjedoh ti reći da sam spoznao da je to sanjarenje, u samoj svojoj suštini, zapravo bijeg od stvarnosti ovakve kakva je. Suština sanjara – neprihvatanje svijeta takvog kakav je.“
,,To je polovično tačno, jer se ispod te potrebe krije nešto dublje, a to je žudnja za stvaranjem drugačijeg svijeta, kao što su pokušali mnogi genijalci. Ja nisam veleum, ali stvaralac jesam, i stoga sam pozvan da tvorim nešto novo, a ne da kukavički uzmičem pred stvarnošću. Zato se nisam pronašao među ljudima o kojima govoriš, iako sam sanjar. Sanjar. – Jesam, jesam, nepobitno.
Pošto pola svega što hoću da kažem zaboravim, drugu polovinu nadopunim maštom, i tako svakom sagovorniku ponudim, ne samo cjelovitu priču, nego i obogaćenu, koju, u zavisnosti od toga sa kim divanim, nekad smjestim u prizemne okvire, nekom pak spakujem u nadrealne, dok neke oduševim scenom – čak i glumeći na licu mjesta – nalik scenskom prostoru teatra apsurda Ežena Joneska, Danila Harmsa, ili Alfreda Žarija.
Maštalac je iskra iz koje izvire umjetnost. Shodno tome, važno je njegovati igru iz koje izrasta umjetnik; sačuvati dijete u sebi.
Kad sam Zijahu Sokoviću, nakon izvedbe njegove genijalne monodrame Glumac…Je glumac…Je glumac…, poklanjao svog Diogena iz kontejnera, o kojem će još biti riječi, napisao sam, pred njim, na sceni, posvetu: ‘Čovjeku, uz čije priče sam rastao, a ostao dijete’, na šta je uzvratio: ‘Dirljivo.'“ Iza toga je uslijedio snažan, iskren zagrljaj.
To se može posmatrati kao infantilnost, i jeste infantilnost, ali umjetnik mora da zadrži to dijete u sebi da bi bio tvorac, da bi mogao da gradi igrajući se. To je suština umjetnikara – sačuvati dijete u sebi. – Očuvati čedo, a opet se utemeljiti, prizemljiti, stati sa obje noge čvrsto na zemlju.
Ali, ipak, ako hoćeš od igre da napraviš posao i procvjetaš, a zašto ne bi htio kad od tebe zavisi, i kad ćeš u protivnom izgubiti dušu, ti moraš brinuti o tom djetetu i usmjeravati ga iz pozicije odraslog, što može da se nauči, a pripada domenu sve neophodnije psihoterapije.
Naravno, to je zadatak za svakog čovjeka, a ne samo umjetnike, jer sam ubijeđen da svako mora u sebi da probudi umjetnika, makar onog pećinskog, makar najsirovijeg, koji zna da nacrta Čiča Glišu u pećini. Ali ga moraš probudit’ ako misliš da nešto probaš da rješavaš u svojoj duši, jer rješenje može naći samo dijete: neukaljano i ispunjeno ljubavlju i igrom u kojima leži svaki odgovor. Sama ljubav je odgovor. Igra je odgovor.
Eugen Fink govori o pet fenomena ljudskog postojalja, fenomena koji čovjeka čine čovjekom: ljubav, igra, vladavina, rad i smrt. Vladavinu i smrt, često smrt u duši, rezervisaćemo za odrasle, dok djetetu pripadaju ljubav i igra. Most između djeteta i odraslog koji hoće na se bavi umjetnošču je rad. Najveći uspjeh: i vazduh, i voda, i hrana umjetnika je da igru pretvori u rad. Ako to uspije – cvjeta, ako ne – vene: kopni tako da ,,ne pomaže voda majko sa korita Ivanova“, ni Stojanova, ni Milanova, ni Milicina, ni Slavicina, ni Anicina.
Jednom mi je, dok sam nešto pričao, kad sam bio mali, majka rekla: ,,lažeš“, a ja sam se odbranio rečenicom: ,,Ne lažem nego maštam. Dakle: maštalac, zanesenjak, tkalac snova – nisam ja takav postao, nego ostao, što znači da sam uvijek bio, da mi je to usađeno u srži bića, da je to dar, alat za stvaralaštvo.
Ja u sebe vjerujem, vjerujem u svoju ljubav i igru – rad!
Paideia ima dobar naslov za zbirku djela francuskog pisca Alfred Žarija, pod imenom Ibi ponovo jaše. Obznaniću da ne jaše ponovo, nego oduvijek, a i zauvijek. Zato, jahao Ibi ili ne jahao, zabolje me banana, jer ja hoću da, kao što Dostojevski okončava knjigu Bele noći, sa podnaslovom Sentimentalni roman iz uspomena jednog zanesenjaka; hoću da iskusim taj treptaj blagostanja, kojeg lično nalazim u tvoračkom činu, koji me povezuje sa zbiljom. Zapravo sam ga doživio, i proživljavam ga i dalje, jer posredstvom umjetnosti pristupam javnosti, i time stvarnosti.
Dostojevski u knjižici San smešnog čoveka, koja spada u domen fantastike, i preporučujem je, jer može duše da vam ozari, piše o doživljaju Smešnog čoveka koji je tad obitavao u rajskoj zemlji iz sna, naravno dok je s tačke racionalne, trezvene svijesti snijevao: ,,Oni su … prišli, okružili me i ljubili. O, kako su bili divni, deca sunca, deca svog sunca! Nikada na našoj zemlji nisam video takvu lepotu u čoveku. Jedino bi se u našoj deci, u najmlađim godinama njihova uzrasta, mogao naći daleki i slabi odsjaj ove lepote … Oni me sada peckaju da je to bio samo san. Ali zar nije svejedno je li san ili nije ako mi je taj san otkrio Istinu? … Pa neka je i san, neka je … a moj san, san moj – o, on mi je otkrio novi, veliki, obnovljeni, moćni život!
U tom smislu Fink je pogriješio. San je šesti fenomen ljudskog postojanja koji počesto daje smisao životu. I znajte, oživotvoriću ga, vjerujem!
,,Pokazivali su mi drveće“, nastavlja Dostojevski: ,,i ja nisam mogao shvatiti toliku ljubav sa kojom su gledali drveće: kao da su govorili o bićima sebi sličnim. I znate šta, možda se neću prevariti ako kažem da su oni razgovarali sa njima! Da, oni su otkrili njihov jezik, i ja sam ubeđen da ih je drveće razumelo … Moglo se pomisliti da su oni održavali vezu sa svojim pokojnicima i posle njihove smrti, i da se zemaljsko jedinstvo među njima nije prekidalo smrću … Oni me gotovo nisu shvatali kada sam ih pitao o večnom životu, ali su očevidno tako nesvesno verovali u njega da to za njih i nije predstavljalo problem“.
Pošto nisam pozvan da, kao smiješan čovjek, nakon sna o ljubavi o istoj propovijedam, moram – kako bi moj spokoj potrajao duže – da pripovijedam, i time da se ispovijedam.
Baš kao što su htjeli i Aristofan, Roterdamski, Arto, Žari, Harms, Jonesko, Volter, Nušić, Keno, Kišon, Tven, Birger: hoću sreću – živahan, razigran, sadržajan, uzbudljiv, bujan, rujan, vrcav, iskričav život!
Dosta je bilo mraka! – Depresivnih, crnih dana. Je li vam poznato ono kad kažu: ,,crni su dani“, ili: ,,crni će dani“? Zato, naredne retke preporučujem i posvećujem onima koji mrače: Samo vi čitajte novine – propisno prvo smrtovnice, pa crnu hroniku. Predajte se politici. Ja to ne mogu da podnesem, jer bih nešto da iznesem: Hoću, svrativši u prolazu na ovaj svijet, da svašta donesem! Zato, svima kojima se ne sviđam, blagoizvolite se udaljiti od mene, jer ja ,,više nemam kad za pad“ – kako glasi moj aforizam.
Najavio sam da ću još govoriti o drami Diogen iz kontejnera!
Ta drama je parodija na društveno-politička zbivanja. Zato nije postavljena na sceni ni tokom vladavine prethodne niti ove vlasti. Vlastodršcu je najvažnija stvar na svijetu da se upravo on nađe, i stalno prebiva, stoluje na sceni. Oh! Kakve li dosadne predstave, čiji se scenario nije mijenjao od paleolita.
Zato ću da se igram protiv vladavine!, u ime istine! Nebitne su njihove karijere i taštine! Oni misle da sam im ja opozit. Meni da daš vlast, uzeo bi mi i život i čast.
Neću mračnjaštvo! Neću pa neću! Vladavinu, smrt kao i rad podjarmnjenog roba ostavljam živim mrtvacima! ,,Ostavi neka mrtvi zakopavaju svoje mrtve; a ti hajde i objavljuj Carstvo Božije“, reče nam Isus u Jevanđelju po Luki. Zato, ja umrijeti neću, jer ću vaskrsnuti, vjerujem! Moja psihoterapeutkinja Andrea kaže da ,,svi imamo po dva života, a drugi počinje kad shvatimo da imamo samo jedan!“ Zato smrt za života neću! Ne pristajem! Povrh toga, kako maločas pomenuh, nije rečeno ni pisano da neću živjeti vječno!
Ne sastoji se vječni život umjetnika u tome što ga nadživljavaju njegova djela, kako su ranije tumačili Njegoševe riječi: ,,Blago onom ko dovijeka živi, imao se rašta i roditi.“ Riječ je o Vaskrsenju, vječnom životu!
Zašto da vam onda ne dam dar koji mi je Bog podario, a taj dar je život! Neću smrt, neću da vladam, i da tako stradam. Neću, neću, neću mrakaču i tminu, nego suštinu! Hoću svoj šesti fenomen ljudskog postojanja. Neće me prevariti filozof Fink. Hoću san da sanjam i sanjano ostvarim – dosanjam!
Neću bijele dane, u crnoj samoći!
Neću crne dane, nego Bele noći!
(Odlomak iz neobjavljenog rukopisa)