Neki su Sančeza, dobrodušnog čovjeka gorostasnog stasa, nazivali Sančo Pansa, ali bi bilo pogrešno pretpostaviti da sam ga i ja tako oslovljavao. Ne samo da nije bio tako povodljiv, da bi ga neki tamo Don Kihot od Manče, sasušenog mozga – kako navodi Servantes, zaveo pričom o tome će ga postaviti za upravitelja i guvernera jednog ostrva, čim ostvare svoje viteške podvige, i osvoje kakvu kneževinu, zemlju ili ostrvo; ne samo da ne bi nasjeo na takve priče, već je bio toliko svoj, da ne bi nasjeo nikad ni na čiju priču, naravno, osim na svoju. E, tu je problem. Možda bi mu bilo bolje da je prihvatio makar čiju priču prije nego na svoju, jer je ona za njega bila, ispostavilo se, najpogubnija.
Slijepo slijedeći svoje vizije koje itekako imaju utemeljenje, ali u Sančezovim traumama iz ranog djetinjstva i nigdje više, Sančez, ne samo da je imao obećano ostrvo, nego je imao i prokockao 45 ostrva, 29 poluostrva, 27 zaliva, 87 kuća i vila 67 kruzera i jahti, 9 zamaka, nepregledne hektare zemlje i beskrajna šumska i prašumska prostranstva širom svijeta, plus sem svega toga ima dug od 400.000 eura. Tako je ispričao.
Dakle, kako bi Beograđani rekli: Sančez baroniše, a o toj izvedenici će još biti riječi.
Zapravo, cijeli život je proveo kao zavisnik, pijući i drogirajući se, pa kad je sa tim prestao, ostala mu je samo mašta. A kako je zavisnik uvijek zavisan od nečega, jer je zavisnost bolest, on je sad postao zavisnik od svoje mašte u koju i sam želi da povjeruje. Ali pošto u dubini sebe zna da to nije istina, a i uveliko ga demantuju činjenice, on traži potvrdu od drugih. Treba mu tvoje povjerenje da bi on vjerovao u sebe.
Zbog toga, kad naiđe, a svakodnevno nailazi na nepovjerljivost slušalaca, naglo doživljava krizu identiteta, i prvo počne da pojačava ton, ali ako slušalac istraje u svojoj sumnji, Džin počne da riče tako prodorno, da moraš ili pobjeći odatle, ili mu bezrezervno povjerovati svaku riječ koju izgovori.
Treća mogućnost je da skočiš sa broda u usta ajkuli. Na kraju krajeva, ko ti je kriv što si rođen pod zvijezdom koja je predodredila da se ukrcaš sa tim čovjekom divovskog rasta i snage na brod. Jebem li mu zvijezdu, da mu jebem.
Prema rečenom, obrni-okreni, osuđen si da ga slušaš.
Zato, nema svrhe da se ljutiš ni na njega. On je takav. Nije do tebe, nego je do njega. On ti je samo naizgled neprihvatljiv. Jer, šta je do tebe? Do tebe je da ga prihvatiš. Kako? Tako što ćeš da se držiš onog što zavisi od tebe. Šta zavisi od tebe? – Tvoje misli o njemu. Meni u tome pomaže stoik Epiktet. U tom slučaju, pokušaj da ga zamisliš drugačije, jer on jeste drugačiji. Objasniću: On priča agresivno, ali nema ništa protiv tebe nego tako pokušava da spasi svoj lažni identitet i zadrži sliku o sebi, da se ne bi raspao.
Ako uspiješ to da prihvatiš, ako uspiješ, vidjećeš, on će odjednom da postane drugačiji. Ophodiće se drugačije prema tebi. Pokušaće da ti ispriča nešto o sebi, lijepim i mirnim tonom.
Zainteresovao se ili ne za njegovu kazivanku, saznaćeš da je svirao pred 100.000 ljudi, a jedva da zna par rifova da odsvira. Pričaće ti da je živio po 5 godina u mnogim svjetskim metropolama, što bi, kad se ti gradovi nabroje, podrazumijevalo da ima najmanje 500 godina. Grenladsku ajkulu je zajebao. Prićaće ti da su ga napadali gusari na brojnim plovidbama, da su ga držali u zarobljeništvu. Ispričaće ti pripovijesti na kojima bi mu pozavidio i sam Baron Minhauzen, lik iz knjige Gotfrida Augusta Birgera, koji je pričao nevjerovatne priče, pa odatle potiče maločas pomenuti izraz ,,baronisanje“.
Pripovijest o Sančezu, navela me je da se sjetim Jovana, druga iz srednje škole, takođe čovjeka divovskog rasta, koji je živio u jednom mračnom, zadimljenom, zagušljivom, štrokavom sobičku, koji nikad nije usisan, na čijim prozorima su uvijek bile navučene crne zavjese. Jovan je bio metalac u dark fazonu. U njegovom načinu života nije se moglo nazrijeti ništa drugo do propast.
Sjećam se, jedne večeri, kad smo bili baš mladi: nalili smo se od ruma. Jovan je insistirao na tome da pijemo rum, jer je bio najjeftiniji.
Imao je običaj, kao i Sančez, da mašta i da traži prihvatanje. Nije bio od ljudi koji bi te uhvatio nasamo, jer mu je trebala što brojnija publika, po mogućnosti.
Kad te Jovan uhvati, bratac: on te svojom pričom tako izmasira, da poslije toga moraš da ideš kod kakvog kostolomca da te namješta i podešava. Ma kakvi, kad te Jovan zdrpi, ni ne pomišlja da popusti, a ta uporonost mu se kasnije veoma isplatila u životu, ispostaviće se.
Volio je, kao tobože, da te izdvoji sa strane da bi ti nešto povjerio, a sve vrijeme je klipan motrio lukavim okom, na treću, četvrtu, petu osobu koja sluša. O brate! O moj mili brate: kad on skopa da te pegla… Ako kojim slučajem opazi da si neverbalno iskomunicirao s nekim sa strane, naročito ako u toj komunikaciji prepozna znake nepovjerenja prema svojoj priči, on naprasno razjareno počinje da vrši intenzivan pritisak na tebe. Uhvati te rukama za ramena, obori na leđa, sjedne ti na prsa, kao noćnica, koljenima ti pritegne ramena uz tlo, tako da se ne možeš pomjeriti, glavu fi fiksira svojim ručerdama i urniše te svojim naklapanjem.
Tako, dok te zatrpava riječima, uporno pogleduje ostale prisutne, da provjeri vjeruju li u njegovu priču, pa ako prepozna u njihovom pogledu da ne vjeruju, nastavlja da te sabija sve silnije, boreći se očajnički da mu brbljarija ne propadne. Tako da, ko ga zna, i ne može da mu pokloni taj saučesnički povjerljivi pogled, obično zbriše odatle, da bi spasao tebe, na kojeg se Jovan obrušio. Na kraju priznaš nemoć nad njegovom silovitom maštom. Zacviliš: ,,Jole, sve si u pravu, sve ti vjerujem!“
,,Priznajem sve što si rekao“ stenješ kašljući, ,,samo prestani“, ržeš, i tad on prestaje, pušta te, sjeda spram tebe, i još dugo te promatra sumnjičavo, dok se boriš za dah.
On samo traži prihvatanje, i kad se predaš i prepustiš, on je, u principu, zadovoljan. Ubijedio je tebe u ono u šta ne vjeruje sam! Tad mu postaje lakše. On ode dalje, a ti ostade sa njegovim snom. Mnogo godina kasnije se ispostavilo da nije ni malo loše biti sa njegovim snom.
Predstavio sam vam u kratkim crtama dva slučaja: Sančeza, bivšeg milijardera, sanjara i maštaoca koji je sad u minusu od pišljivih 400.000 eura, vrsnog svjetskog gitaristu, čije ime je teško pronaći na guglu, i da ne nabrajam dalje, jer sam sve već kazao – samo je važno dodati da sada ima preko 45 godina, djecu o kojoj treba da brine, i slično. Sa druge strane imamo maštaoca Jovana, koji je pušio gandžu, cuclao rum, i ubjeđivao druge u svoje snove na opisani način. Ali, Jovan je to radio kao srednjoškolac. Sem toga bio je frontmen jednog klinačkog metal benda iz Podgorice, čije ime neću navoditi.
Mašta je ogromna sila, dar ali i teret. Od čovjeka koji je njome obdaren zavisi kako će da je nosi i upotrijebi.
Jovan je na vrijeme završio sa alternativnom muzičkom karijerom za koju je shvatio od od nje nema hljeba u Podgorici, ostavio se cucle, i svim svojim silama maštu kanalisao u pravcu marketinga, te je postao pravi pravcati bogataš, milioner.
Stoga, razlika između bivšeg milijardera, koji je sad u nekim sitnim dugovima, i sadašnjeg, ostvarenog milionera, dva veoma slična čovjeka, je u tome što je Jovan na pravi način upotrijebio maštu. A kako bi mašta bila upotrijebljena na pravi, realan, i prizeman način, važno je na vrijeme ostaviti se cucle (pod kojom ovdje podrazumijevam sve poroke, ali i nezrelost).
Sančezu, velikom zemljoposjedniku, istaknutom gazdi, znamenitom muzičaru, čovjeku ogromnog renomea, cucla je tek sad ispala iz usta, mada je već poprilično star. Preostaje mu mogućnost da svoju silovitu maštu preusmjeri u potpuno drugom, krajnje konstruktvivnom pravcu, i da u nju vjeruje. Ako neće, nego nastavi ovako, doktori će mu nabiti onu pravu, ne metaforičnu, nego bebi cuclu u usta, sa ko zna kakvim sadržajem u flašici.
Dakle, mašta je dar od boga, i sila, ali, moramo je naučiti kanalisati da nama i drugima bude na korist.
Summa summarum, ovo je priča o istom čovjeku, sa istim potencijalima, ali bitno različitim načinima djelovanja i životnim navikama. Zato, treba svakodnevno vježbati navike koje su od koristi. Kako bi rekla moja psihoterapeutkinja Andrea: ,,Čovjek je biće navika“.
Iz ovog primjera se vidi, da stvarnost najčešće stvaramo sami, svojim načinom mišljenja. Kako bi promijenili način razmišljanja, i preokrenuki ga u svoju korist, katkad je potreban ogroman rad na sebi, koji bi prvo podrazumijevao osvješćivanje disfunkcionalnih uvjerenja o sebi i svijetu oko sebe, a potom usvajanje pozitivnih, funkcionalnih uvjerenja. Makar sam na taj način hodio ja, podvrgavši se ozbiljnoj psihoterapiji. – Da razbijemo i taj tabu: o psihičkim problemima, psihoterapiji, psihijatriji…
Ako se podvrgneš ozbiljnoj psihoterapiji, ne kažem da se nećeš morati spustiti u jarugu svoje duše, kako bi iskopao i na svjetlo dana iznio negativna uvjerenja, koja ti nisu dozvoljavala da misliš pozitivno, ali, kad jednom to uradiš, kad jednom osvijestiš nesvjesno, što kaže Jung, ono gubi snagu nad tobom, a ti postaješ slobodan da usvojiš nova uvjerenja, koja su za tebe, ne samo dušekorisnija, nego i spasnosna.
Moja psihoterapeutkinja Andrea mi je rekla jedared da smo ,,mi ti koji sami sebi najčešće priječimo put, odnosno stojimo na putu (sabotiramo sebe)“.
Zato, prijatelju, rasčisti sebi put i hitaj njime s osmijehom. Ne čekaj, počni danas, i pročitaj knjigu Tajna (The Secret), bez predrasuda prema pozitivnoj psihologiji, jer, kad se čovjek oslobodi ogorčenja, zaista većinu svog života može kreirati snagom svojih misli. Ne odriči se bogatstva svojih misli, svoje imaginacije, ali, upotrijebi je tako da kreiraš svijet po svojoj mjeri, jer, biće ti po takvoj i mjeri i vjeri.
Rečenica – vodilja iz filma Džima Džarmuša (Jim Jarmusch) Granice kontrole (The Limits of Control), glasi: ”Use your imagination. Reality is arbitrary.“ – ,,Upotrijebi svoju maštu, stvarnost je proizvoljna .“ Dakle, kreiraj ono što te usrećuje, što usrećuje tvoje bližnje, druge… I, zapamti, nikad, nikad nemoj da odustaneš od svog sna, jer u njemu spava jedan mali kosmos!