Zekova sramota, golgota i ljepota
Ova priča je djelo piščeve fikcije. Ona predstavlja isključivo plod autorove mašte. Svi likovi, imena, mjesta i događaji su izmišljeni. Svaka sličnost sa stvarnim licima, imenima, nazivima profesija i djelatnosti, stvarima, živim ili mrtvim, okvirima ili događajima je sasvim slučajna i nenamjerna.
Dok sam slovoslagao ove riječi, činile su mi se poput cigala – težih ili lakših, kako koja – kojima sam gradio, da bih na kraju izgradio sklonište za ljubav.
Kako mnogi govoraše, potomak plemenitog i nadaleko čuvenog i opjevanog crnogorskog junaka – čije ime ne smijem navesti zbog zaštite junačkih autorskih prava – Zeko, Rajov, Tomović, rođen 1928. godine, ne samo da se po ugledu na svoga pretka nije laćao sablje, ili pak, u ovom novijem vremenu, revolvera ili puškomitraljeza, nego mu je veoma daleka bila pomisao i da dohvati dršku pale, vila, grabulja, motike, lopate, krampe, macole, i sveg drugog alata koji se tada masovno koristio za preživljavanje u našim brdskim krajevima. On je izabrao lakši put. Nije često obilazio rodno selo. Ugodnije se snašao u ulozi znamenitoog prigradskog i gradskog trubadura, koji je svojim insrumentom zavodio žene; osvajao srca brojnih, tek procvalih, onih u punom cvatu, ili prezrelih ženica, kako bi se dokopao njihovih međica.
Jedne večeri, tokom Zekovg boravka kod nas u kući, u jednom prigradskom naselju Nikšića, gdje smo tad živjeli, na njegovu bezmjernu žalost, vodila se žučna polemika o tome kako sjutra u našem rodnom selu, u brdima u blizini grada, trebamo plastiti sijeno, a provučeno je kroz priču i da nam fali radne snage.
Zeko Tomović, blijed i znojav, do srži potresen razgovorom kojem je prisustvovao, pritjeran uz zid koji bi najradije probio i pobjegao odatle, nemajući obraza da se ne ponudi za pomoć, više zatečen situacijom nego što je posjedovao dobru volju da bude od koristi, da bi se odbranio od tih osjećaja, viknuo je: ,,Ja ću sjutra sa vama da plastim!“
,,Ma ne moraš Zeko!“, doviknuo je neko od mojih, znajući za njegove radne vještine. Ali ne! Zeko je insistrirao i u beskraj ponavljao kako će sjutra u cik zore biti pripravan za rad. Bio je toliko tvrdoglav i uporan u svojoj namjeri, da je moja familija bila prinuđena da odustane od daljeg razgovora sa njim na tu temu.
Sjutradan, prije osvita, Zeko je odlučno zalupao na vrata naše kuće. Ta tutnjava po vratima, prenula je mog oca iz sna, pa je tako bunovan, u donjem vešu, uplašen da se nekom nije desila kakva nevolja, dojurio do vrata, otvorio ih, i ugledao nasmješenog Zeka kako ponosno i gordo stoji pred našom kućom držeći se kao vlastelin koji je došao da digne svoje podanike na noge.
,,Šta se desilo?!“, panično je tata sasuo pitanje.
,,Došao sam da prionemo na posao, domaćine!“, samouvjereno je uskliknuo Tomović.
Tata je odahnuo što se nikom ništa ružno nije dogodilo, pa upitao pribranije: ,,Koliko je to sati?“
,,Tačno četiri!“, odgovori gospoče nalik velmoži.
,,'Ajde, ulazi da pijemo kafu“, pomirljivo je izustio tata.
U taj mah u dnevnu sobu uđe i sneni stric. I ja sam se, trljajući oči, pomolio na vratima dnevnog boravka, a majka me je pratila u stopu.
Dok smo još bunovni bauljali po prostoriji, neprestano natrčavajući jedni na druge, svako je gledao da obavi svoju dužnost: neko da spremi doručak, neko da skuva kafu, neko da gostu natoči rakijicu, i slično, a Zeko je samozadovoljno sjedio na stolici, uspravljenih leđa i raširenih nogu, ne skidajući s lica ponosit osmijeh.
Oko 6 i 30, sjeli smo u kola: Otac za volanom, stric na mjestu suvozača, a ja i Zeko pozadi. Stari je upalio mašinu, i stisnuo papučicu za gas.
Nakon pola sata vožnje, kad smo počeli da se penjemo uzbrdo tijesnim, krivudavim putem, Zeko je počeo da podriguje. Kako smo odmicali dalje, podrigivanje je postajalo sve učestalije.
,,Jesi li dobro Zeko?“, zabrinuo se stric.
,,Jesam“, ote se Zeku jedva čujno, kao poslednji dah samrtnika.
Stric se odmah okrenuo, osmotrio ga i predložio da zaustavimo auto i uhvatimo malo svježeg vazduha. Zeko je, nakon tih riječi, blijed u licu kao avet, potvrdno klimnuo glavom, jedva savlađujući nagon za povraćanjem. Tata i stric su vidjeli koliko je sati, i stari je zaustavio vozilo, stric otvorio vrata, nakon čega je Zeko, izvirivši glavu kroz suvozačeva vrata, kuda je trebao da izađe, u grčevima počeo izbacivati, jedan za drugim, mlazove povraćke.
,,Je l’ ti bolje? Možeš li?“ zabrinuto su zapitkivali otac i stric, dok je Zeko štucao i podrigivao sjedeći na nekom velikom kamenu kraj puta.
,,Znao sam da ne treba da jedem poparu za doručak, ali nisam mogao da odolim“, pravdao se Zeko, pa uskoro kazao da je spreman za nastavak puta, uz molbu da on sjedi na prvom sjedištu, da bude blizu vrata, u slučaju da ga opet spopadne nagon za povraćanjem.
Napokon smo se zaustavili pred kućom i izašli iz kola. Prvo smo malo pročavrljali o imanju, kao i o tome koje sve livade treba da se plaste, da bi na koncu tog razgovora Zeko, povijen i pogrbljen, držeći se za stomak, zamolio da prije početka posla prilegne malo na kauč u kući, pravdajući taj zahtjev svojom mučninom. Tata mu je pripremio krevet, i Zeko se, uz tihe riječi zahvalnosti, iscrpljeno opružio na njemu.
Sunce je bilo uveliko odskočilo na sredinu neba kada se bljedoliki Zeko pojavio na vratima kuće. Snužden, dovukao se do nas, koji smo znojavi, vilama nabacivali naramke sijena na plast, i kazao da ga je uhvatio proliv, moleći za malo papira.
,,Rale, možeš li izvadit’ papir iz gepeka?“, zamolio je otac strica, pa se okrenuo ka Zeku: ,,Ma idi Zeko odmaraj kad već nisi dobro!“.
Stric je rovario po gepeku automobila, da bi naposljetku Zeku pružio nenačetu rolnu.
,,A eto, ništa vam nisam pomogao“, sramežljivo je procijedio Zeko, na šta mu je tata uzvratio da ne palamudi, nego da uživa, naglašavajući da nije on kriv što se naprasno i nepredviđeno razbolio.
Kada je dobio WC papir, otišao je u vanjski klozet, jer drugog nismo imali, i tamo je proveo makar pola sata, nakon čega je izašao sa grčem na licu, znojaviji od nas koji plastimo.
,,Ajde Zeko razguli. – Ili pravac u krevet, ili odmaraj pod lipom. Da te više nisam vidio na livadi“, našalio se moj starkelja, na svoj uobičajen način. Zeko se neko vrijeme, tako zgrčen, izvinjavao zbog svog stanja, nakon čega se, kao da neće, ušunjao u kuću.
Tačno u tri sata i trideset minuta, nakon što smo pojeli svoje sendviče, i pripremali se da nastavimo akciju, desilo se čudo: Zeko, rumen u licu, prav kao strijela, sa oštrim i odlučnim pogledom, s vilama u rukama, ide ka nama, grabi primičući nam se džinovskim koracima. Dok je prilazio, siktao je: Neće Zeka, Rajova, Tomovića, potomka časne i plemenite kuće velikog junaka, jedna stomačobolja spriječiti da se uhvati u koštac sa poslom!
Dok smo ga gledali zapanjeno, ne zastavši je prošao kraj nas, i otpočeo sijeno nagrtati na vile i nabacivati na plast.
Pošto smo i mi prionuli na rad, nismo mogli ni pomišljati da se takmičimo sa brzinom i žestinom kojom je Zeko radio, kao da je mašina, a ne čovjek.
Ali, na našu žalost, nakon 15 minuta nadljudskog napora, djelatnosti na livadi su prekinute zbog Zekovog iznenadnog napada kašlja, koji je bio toliko intenzivan, da smo se zabrinuli da će iskašljati pluća.
Objašnjavao je da je da mu se taj napad desio jer je alergičan na pojedino bilje koje se nalazilo u sijenu, a on se juče ponudio da pomogne misleći da tog bilja nema u našim krajevima, pa čak ni igdje prije Durmitora.
Dakle, bio je alergičan na bilje iz sijena, jednako kao što je, što nije kazao, a moji su to znali, pored plastenja, podjednako bio alergičan na svaki drugi posao. Dok je objašnjavao svoju nezavidnu poziciju, krv mu je potekla iz nosa, a potom je trubadura spopao napad gušenja, pa se, nasred livade, obandačio na leđa, i ostavši bez svijesti, isplazio je jezičinu kao mrtvo magare. Došao je sebi tek kad ga je tata polio kantom hladne vode iz bunara. Striko je morao odmah odložiti svoje vile i odvesti ga kod doktora.
Meni, dvanaestogodišnjem dječaku, taj je događaj bio besmislen: Umjesto pomoći, Zeko nam je donio još više posla, jer smo ostali bez jednog radnika – strica, a djelanju se nije nazirao kraj.
,,Trebali bismo ovo da završimo danas, jer je za sjutra popodne najavljena kiša“, pojadao mi se otac, i tako smo, bez vremena za predah, dodatno zatrpani poslom zbog nedostatka jednog dobrog radnika, totalno neispavani, budni još od četiri sata ujutro, mokri od znoja do gole kože, rintali sve dok nam mrak, koji bješe progutao dan, nije oteo vid.
Nakon konstatacije da Zeku nije ništa, zbog čega je velmoža negodovao i svađao se sa medicinskim osobljem, stric ga je iz doma zdravlja odvezao pravo njegovoj kući, kod njegove zabrinute supruge Lele, koja ga je u srži poznavala, i jedina shvatala koliki je pakao njen suprug prošao tog radnog dana na selu, samo da bi pokazao prisnost sa komšijama, i osvijetlio obraz časne kuće Tomovića.
Takođe je znala, da svi, baš svi u kraju znaju da je on neotporan na rad, da je uvijek u zamjenu za radni angažman bio pripravan da svoje komšije i prijatelje razgali pjesmom. Nismo svi od istog kova. Nekome leži sablja, nekome vile, nekome pištolj, nekome računar, a nekome pero ili tambura.
Zbog toga je, budući da smo bliske komšije – druga kuća od nas – kao i kumovi iz nekog starijeg vremena, Lela smatrala da smo morali znati za tu njegovu osobenost karaktera, i da nipošto nismo trebali pristati da ga odvedemo na tako težački rad, pogotovo po ovakvom žaropeku. Smatrala je našom sramotom što smo ga prihvatili kao radnika.
No, taj stav nije korektan, jer, na kraju krajeva, bio nam je, što su moji unaprijed znali da će se desiti, veća prepreka u radu nego pomoć, i mi ga ni u ludilu ne bi pustili da radi sa nama da nismo prepoznali njegov inat, kroz koji je provejavao ponos, i odlučnost da opravda slavno ime Tomovića.
Lela uopšte nije razmišljala o tome da mu nismo mogli zabraniti da se pokaže dostojnim potomkom velikog crnogorskog junačnika. Bio je toliko uporan, da smo ga morali povesti sa sobom. Čak nam je, tog radnog dana, kao vampir upao u kuću usred noći, i popio nam pola krvi, zbog čega smo dan proveli radeći sa rezervama životne energije.
,,Mi smo mu, draga Lela, htjeli pomoći, na sopstvenu štetu, tako da smo žrtvu podnijeli mi, a ne on“, nije joj mogla prećutati moja majka.
Ne! Lela je smatrala da je radom sa nama podnio veliku žrtvu, jer je bio rođen da bi svijet uveseljavao svojom pjesmom, a ne da bi plastio na selu, na temperaturi na kojoj se Zeko po prirodi topi, jer je to čovjek nesvakidašnjeg sastava, u svakom smislu te riječi.
Na kraju krajeva, njegov doprinos društvu bi mogao biti da opjeva i svoga pretka, i svoje komšije kako kose i plaste i, mnoge druge. Takva vrsta aktivnosti mu jedino dolikuje.
Uprkos majčinim riječima, sebično zanemarujući našu žrtvu, Lela, ojađena od sjekiracije, razmišljala je jedino o tome koliko je golema Zekova žrtva: koliko je tu bilo povraćanja, proliva, prenemaganja, padanja u nesvijest, izvinjenja, sramote, iliti, jednom riječju ,,golgote“, a nakon ,,golgote“ je, kao i Spasitelj, zaslužio da Vaskrsne, pa će, odlučila je Lela ,,tako biti i ove noći“.
Zbog toga, stala ga je nagovarati da joj, nakon večere, uz čašu vina, njen voljeni plemić odsvira nešto na tamburi, kako bi se opustila, i svojom stidnicom ga brže digla iz mrtvih.
Zeko je štetočina
Kao što se crni luk guli sloj po sloj, tako ćemo, približavajući se srži ove pripovijesti, skinuti jedan sloj maske sa Zekovog lica i zaviriti iza nje – u njegovo lukavstvo, prepredenjaštvo, pa i bezočnost, osobine koje je brižljivo skrivao iza slavnog imena i djela svoga pretka.
Nekoliko dana nakon plastenja kod nas na selu, navodno osjećajući krivicu zbog svog propusta prilikom rada, da bi se iskupio, kako je pojasnio meni i mome drugaru Luki, rekao je da oberemo cijelu trešnju koja se nalazila u dvorištu iza njegove kuće, kao i da je sav taj plod, kao znak izvinjenja, odnesemo svojim porodicama. Takođe je naveo da su za mene rezervisane tri trećine voća. Zatim nam je donio gomilu crvenih kesa u koje ćemo trpati plodove.
Čim smo se popeli na drvo, okusili smo preslatke, gotovo rajske trešnje. Poneseni oduševljenjem, počeli smo puniti kese i, spuštajući se niz škripave zelene merdevine naslonjene na deblo, i slagati plodove u sjenu krošnje.
Trebalo nam je oko tri sata da okončamo posao. Kad sam sišao niz te merdevine, da snesem pretposljednju kesu, izbrojao sam šesnaest kesa tog divnog ploda nad kojim su kružile ose.
Euforični zbog završenog posla, nakon što smo napunili posljednju kesu i počeli da se spuštamo, primijetili smo da više nema kesa trešanja, koje su bile poredane ispod drveta.
Osjetio sam bijes.
Utom se se Zeko pojavio sa zdjelicom opranih trešanja, po kojima su se presijavale kapljice vode, spustio je na sto i kazao da se zavalimo u ležaljke i počastimo voćem, jer smo, poslije golemog pregalaštva, zaslužili da se osvježimo.
,,Ali, čika Zeko, gdje su ostale trešnje?“, upitao sam ljubazno.
,,Stavo sam ih u hladan špajz, da se ne pokvare na ovoj vrelini.“
,,Hoćete li nam ih dati kad krenemo kući?“, nastavio sam.
,,Ne, jer vam je puno da toliko nosite. Dobićete bruh.“
,,Ali, dogovor je bio drugačiji!“, pobunio sam se.
,,Pogledajte samo kako ste musavi oko usta zbog trešanja koje ste pojeli dok ste bili na drvetu! Hoćete li da vam donesem ogledalo se vidite?! Napunili ste svega sedamnaest kesa, a ja sam prošle godine, sam samcit nabrao trideset tri. Nećete mene praviti budalom!“, zagrmio je Zeko odlučno.
,,Idemo Saša!“, iznervirano sam podviknuo, dok nas je Zeko zadržavao da se počastimo iz zdjelice. ,,Ne! Odosmo!“, dobacio sam spletkarošu i, Saša i ja smo napustili njegovu avliju.
Dok smo stajali pred dvorištem, Zeko nam je ponudio trampu: naime, da u zamjenu za naš rad, na tamburici opjeva kako smo krotko i puni elana, jednom starcu pomogli da obere trešnju staru.
,,Sad bih ti tamburicu razbio o glavu“, pomislio sam nakon tako bezobrazne ponude. Izmaglili smo odatle, ako se riječ iz-magliti može upotrijebiti usred jarkog ljeta. Ma može! Što da ne!? – Naročito kada imate posla sa tako mutnim tipom.
Dakle, izradio nas je, izjebao, ili kako već hoćete, štovana gospodo.
Nešto kasnije, otišao sam kod Saše i naglasio mu da će uslijediti osveta, kao i da mi u tome treba njegovo saučesništvo, na šta je pristao, nakon čega sam krenuo nazad, svojoj kući, jer me nije držalo mjesto. Iako me je Saša zadržavao da još porazgovaramo, nisam imao volje, jer me je bila oglodala nervoza, pa sam mu saopštio da moram ići kući.
Kada sam ukućanima ispričao šta se desilo, rekli su mi da nakon onog plastenja nisam naučio lekciju, da nisam shvatio da je Zeko najveći neradnik i prevarant u naselju, i da sam, manje-više, ispao tupson i, ako me bude opjevao, treba da me opjeva kao podjarmljenu budalu.
Sad ćemo vidjeti ko će koga bolje opjevati, jer on je možda trubadur, ali ja sam pisac i pjesnik.
Narednih dana, Zeko, taj smutljivac i svaštočina, učinio je još jednu stvar na moju štetu. Mome ocu je tražio na zajam bicikl koji sam ja vozio. Ali, taj zajam je potrajao, i ja sam otišao kod Zeka da ga pitam kad će mi biti vraćen moj dvotočakaš, na šta mi je uzvratio da se sa mojim ocem (koji ne umije reći ,,NE!“ ), dogovorio da će bicikl biti kod njega, na bezbjednom, gdje će biti pažen i održavan, tako da nemam razloga za brigu.
Dodao je i da sopstveno prevozno sredstvo mogu da uzmem ponekad, i njime uhvatim krug, pa da ga vratim njemu. Bio sam svjestan da me je Zeko ponovo naguzio, ali šta ćeš. Mome ocu je bilo bitnije kako će se pokazati pred drugima, nego kakav će biti prema svojoj porodici, te sam, kao Rundekov Šejn, odlučio da uzmem pravdu u svoje ruke.
Taj čin orobljavanja moje pokretne imovine, bio je kap koja je prelila čašu, i to rakijsku.
Zeko šifonjerac
Taj stari podlac, neradnik, koji je do hrane, materijalnih dobara, i ostalog potebnog za svakodnevnu egzistenciju, dolazio na prevaru, jer je od tamburanja, naročito tako mator, sve teže mogao izmamiti koji groš, (a primao je nekakvu penziju, koju je dobio preko veze), podcijenio me je, a ja se u takvim prilikama razbjesnim, i debelo se potrudim da takvim zlonamjernicima ne ostanem dužan. Ne volim dugove, a naročito ne karmičke dugove.
Dok je bio mlađi, izdržavan od strane roditelja, tamburao je neopterećen egzistencijom, ne laćajući se nikad nikakvog posla.
Radije je, pod prozorima Nikšićanki, dok su im muževi bili na poslu, svirao ljubavne pjesme na svojoj tamburici. Često je udovoljavao njihovim muzičkim željama. No, grdno bi se prevario ko bi pomislio da su to bile jedine želje koje im je ispunjavao.
Tako se našao pod prozorom jedne Beograđanke, čiji je muž, takođe Beograđanin, bio vojno lice na službi u Nikšiću.
Njoj, ali i po njoj, je najviše svirao i tamburao, sve dok joj se muž, jednog dana nije ranije vratio sa posla, otvorio šifonjer da iz njega uzme čistu košulju, da bi tren kasnije, zaprepašćen, ispod košulja ugledao dlakave muške noge, na kojima se mrdao palac desne noge. Razgrnuo je robu, i vidio Zeka, koji je, obnažen, svojom tamburicom zaklanjao ponos. Ne znajući šta da preduzme, kako da se izvuče i spase od batina, ili možda čak strijeljanja, Zeko je pribjegao jedinom poznatom lijeku za svoju bol. Pred tim činovnikom zasvirao je i zapjevao pjesmu ,,Ko te nema taj te sanja“. Strpljivo saslušavši pjesmu do kraja, oficir mu je najprije zapljeskao, a zatim, pokretom ruke dajući do znanja da je put slobodan, džentlmenski pozvao Zeka da izađe iz šifonjera. Potom odlomio prut sa jedne velike kućne biljke, prebacio gospodina Tomovića preko koljena i, kao nestašno dijete iz nekih davnih vremena, propisno ga išibao po stražnjici. Dok su se smjenjivali Zekovi jauci i fijukanje pruta kroz vazduh, Lela je klečala pred mužem, ridajući i moleći ga da prekine s batinama.
Ni nju nije mimoišlo nekoliko šamara. Potom ih je oficir, tako razgolićene, istjerao iz stana na ulicu. Od tog događaja, Zeko je postao poznat pod nadimkom Zeko Šifonjerac.
U danima koji su uslijedili, vojnik je iskoristio svoje činovničke veze, ženi uzeo djecu, i otišao ko zna kuda. Lela djecu više nikad nije vidjela. Nakon toga se udala za svog tamburaša, i rodila mu naslednike.
Osveta
Nakon što mi je konfiskovao bicikl, naredne noći, kasno, dok je moj otac mislio da čvrsto spavam, iskrao sam se kroz prozor sobe, po dogovoru našao sa Sašom na starom imanju kod još starije jabuke Nikića. Pokazao mi je praćku, koju je ponio po dogovoru, kao i pune džepove pažljivo biranog kamenja, oblutaka iz polu-presušene rijeke, što nam je tekla ispred kuće.
Kad smo došli livadom Nikića od Zekove kuće, preskočili smo ogradu, prikrali se obranoj tešnji, bez brige da plodovi mogu da joj polome granje, koje bi nam palo na glavu.
,,Daj mi praćku!“ naredio sam Saši.
,,A mogu li ja prvi?“, zatražio je.
,,Ne! Ja sam više stradao od tebe, a i spretniji sam. Važno je metu pogoditi iz prvog pokušaja, jer će u protivnom trubadur i negdašnja žena vojnog lica da primijene strategiju povlačenja“, pojasnio sam drugu.
Kad smo se približili savaćoj sobi tog bezdušnog smutljivca, ugledali smo fantastičan prizor. Na svilenim zastorima, oslikavale su se dvije siluete: Zeko i Lela. Ona je ležala na leđima, a Zeko je, nadnijet nad njom, obavljao svoje bračne dužnosti. Rastegao sam gumu praćke najviše što sam mogao, naciljao ga sa vjerom da ću biti na nivou zadatka, i pogodio direktno u glavu.
,,Jao meni, majko moja mila!!!“ Zekov urlik se prolomio kroz noć.
,,To, Zekice, dušo, svrši!, svrši!“ vikala je Lela zaneseno.
Ah! Ah! Jao!, dreknuo je Zeko još jednom. Jebem ti!,, prostenjao je tiše, i srušio se na svoju teta Lelu.
,,Je l’ bio lepo ljubavi?“ pitala ga je ona.
Ništa nije odgovarao, što je pripisala čarobnom orgazmu i stala ga milovati po glavi, sve dok nije osjetila neku tečnost na svojoj ruci. Onda je pogledala dlan i vidjela krv.
,,Jaoooo!, šta je ovo?!“, zapomagala je žena. Njegovo tijelo, opušteno i teško, nalik beživotnom, jedva je uspjela da skoni sa sebe, nakon čega se skljoknulo na pod pored kreveta.
Lela je bez oklijevanja pozvala hitnu pomoć, a ja i Saša smo se dali u bjekstvo.
Policija, koja tekođe bješe pristigla, dugo je razgovarala sa Lelom. Dani su odmicali, a policija nije mogla da identifikuje napadače, jer smo prilikom ofanzive nosili gumene rukavice, i glomazne cokule za odrasle.
Nakon nekog vremena, Zeko je počeo da izlazi iz kuće, da polako hoda sa štapom dok ga je Lela pridržavala za drugu ruku. Kad bi me susreo, gledao me je podozrivo i sa mržnjom, jer je znao ko mu je za malo došao glave.
,,Čika Zeko, šta vam se desilo?“ pitao sam Šifonjerca, a on je samo mrzovolno ćutao koračajući. Nikad mi se više nije javio, nikada me nije pozdravio..
Iskupljenje i pokajanje
Prošla su mnoga ljeta. Prvo Lela, pa ubrzo Zeko, preselili su se na ono mjeseto na koje svi jednom moramo poći.
Nakon Zekove smrti, nekoliko dana kasnije, pred našom kućom osvanuo je sasvim nov bicikl, sajlom privezan za ogradu.
Otprilike, petog dana, moj otac se iznervirao, presjekao sajlu i na ogradu zašrafio tablu s natpisom da se bicikl nalazi u našoj garaži.
Kada je, međutim, ušao unutra da ga skloni, dočekalo ga je 50 flaša guste crvene tečnosti. Pomirisao je jednu, otpio nekoliko gutljaja, pa mi ponudio bocu konstatujući da je to sok od trešanja.
,,Otkud ovo tu, za ime Svetog Petra?“, isčuđavao se moj stari.
Za razliku od njega, nisam puno mozgao; nisam lomio glavu oko tih okolnosti, nego sam slutio da se nešto događa sa Zekovom dušom, dok je moj otac uporno pokušavao da rastumači otkuda pred našom kućom novi bicikl, i zašto se u garaži pojavilo toliko flaša soka od trešanja.
Taj sok je, kako se činilo, valjalo napraviti mukotrpnim radom, jer je Zeko, na onome svijetu – na putu iskupljenja i pokjanja, mjestu nalik nekakvom, uslovno rečeno, čistiištu – dobio zadatak da zavrne rukave i prihvati se posla kako bi mogao da vrati zemna dugovanja.
Naredne večeri usnio sam kako Zeko kosi, pa plasti ogromnu, nepreglednu livadu veličine Vojvodine. Nakon višedecenijskog, teškog rada na toj livadi, u tom svijetu gdje nema trena odmora; svijetu čije zakonitosti i osobenosti nisu lako shvatljive, kad je okončao posao i ponadao se da se ratosiljao većeg dijela svojih zemnih dugovanja, pred sobom je ugledao rijeku, koju je, srećom, premošćavao kameni most.
Ali, kad je došao do sredine kamenog prelaza, na svoje veliko razočaranje, ispod jedne trešnje, grana otežalih od ploda, ugledao je Lelu – mladu kao nekada i ljepšu nego ikada. Pokraj njegove, tada, nanovo mlade, tek procvale, od srca nasmijane Lele, koja Zeka nije ni primijetila, sjedio neki neki vojnik, oficir sa grudima umotanim u zavoj, kroz koji su se, tačno na mjestu gdje se nalazi srce, probile fleke gusto crvene krvi. To mu nije smetalo da sa Zekovom tamburicom u rukama, Leli zaneseno svira pjemu: ,,Osam tamburaša s Petrovaradina“.
Kad to vidje, Zeku navriješe suze i, uplakan, doviknu pitanje sa sredine mosta: ,,Što će mi ovaj most kad ne vodi ka tebi, Lela moja?!
,,Lela ga je pogledala svojim, od zaljubljenosti u vojnika zamagljenim očima, i uzvratila: ,,Nije to most, jer na mostu nisi izmirio dugovanja. To je ćuprija. Svrha joj je da pređeš preko nje i da meni i ovom ranjenom oficiru nabereš plodove trešnje pod kojom sjedimo. To je važno, naročito zbog njega, kako bi mu se povratila krvna slika. Ja sam mu dužna ljubav, a ti trešnje jer smo ga, odavno, odavno, upravo nas dvoje ranili u srce.“
Zeko nije imao kud, ali je bio svjestan, ma koliko trenutna situacija za njega bila bolna, da se nalazi na putu iskupljenja, i da taj posao treba da obavi, te ga je i oposlio.
Nakon što je Zeko posljednji put sišao sa drveta, sa zadnjom kesom podova, ugledao je Lelu koja vojnika hrani trešnjama. Zeko, ne mogavši da podnese taj prizor, okrenuo se nalijevo, i zaputio prema jednom drvetu, tridesetak metara udaljenom od ovog pod kojim su se gostili ljubavnici. Prvo je sjeo u hlad, a onda mu je, kao Njutnu, na glavu pala jedna jabuka, nakon čega se muzičar prisjetio zakona gravitacije. No, kako nikad nikom u životu nije ostao dužan jabuke, nije ni osjetio potrebu da se vere na drvo, i bere plodove. Pažljivo je rukama žuljavim od rada očistio jabuku, okrenuo glavu prema ljubavnicima i doviknuo: ,,I ovdje, kao i na našoj Zemlji vlada zakon gravitacije, što znači da svi dugovi počinjeni za života gravitiraju ka dolje, u krajnjem smislu ka Zemlji. Gravitacija dugove privlači kao magnet.“
,,Ne, ni slučajno ne jedi tu jabuku! Sa njega se ne smije brati, niti jesti plod!“, kriknula je Lela.
,,Kako znaš?“, uzvratio je Zeko.
,,Tako mi je rekla zmija!“, zakrištala je Lela prestravljeno.
,,Zmija“, nasmijao se Zeko. ,,Tvoj saučesnik u grijehu te mami da ostaneš grešna. U Svetom Pismu, koje sam za života ponekad čitao, donekle shvatajući razumom, ali ne vjerujući u te riječi, zmija nagovara na branje plodova, a ovdje, na putu iskupljenja i pokajanja ga zabranjuje, a sve sa istim ciljem: da te zadrži u stanju grijeha. Eh, Lela, Lela, uvijek sam ti govorio da makar prelistaš tu knjigu, sa koje si svakodnevno brisala prašinu čisteći regale.“
,,Molim te nemoj je okusiti“, zacvilila je Lela.
,,Pa valja nakon ovolikog puta mogu i ja da se okrijepim voćem“, kazao je Zeko, a potom, uprkos njenoj galami i kuknjavi, sa slašću zagrizao prvi zalogaj, da bi odmah nakon toga osjetio bezmjernu, i bezuslovnu ljubav i zahvalnost, prema cijelom svijetu, onom prošlom, i ovom novom, valjda neprolaznom.
No, u Lelinim očima svijet je tad izgubio boju. Lela je kraj sebe gledala vojnika u kog više nije zaljubljena, a nije ni on u nju. Bili su jedno drugome tuđini. Prestrašena, ustala je, osmotrila svuda oko sebe crno-bijeli svijet, i obratila se očajno Zeku: ,,Dušice, šta ćemo sad?“
Vojnik je ustao, i krenuo svojim putem šepajući.
,,Misliš, šta ćeš ti sad? Ja sam nadoknadio sva svoja dugovanja. To mi govori osjećaj spokoja i ljubavi u duši. A ti nisi ni počela. Pravedno bi bilo da ih izmiriš, a sve i da želiš nepravdu i samovolju, to ovdje nije moguće. Da bi čovjek bio srećan, i mogao ponovo voljeti mora platiti zemaljski dug. Jednom davno mi je jedan monah pod Ostrogom rekao da raj i pakao nisu neka određena mjesta, nego stanja duše i duha. Tek sad to shvatam. Ja sam se očistio od grijeha. Ja sam u raju! Čak te i volim!“
,,Ako me voliš, pomozi mi ljubavi“, zacmizdrila je Lela.
,,Upravo ti pomažem, time što te upućujem da kreneš da osvajaš ljubav. Iz ljubavi prema tebi želim da i ti budeš slobodna, da osjetiš ono što sada osjećam ja – čistu i neporočnu ljubav“, pokušao je razjasniti Zeko.
,,Kako to da postignem?“, zavapila je Lela.
,,Tako što ćeš proći mučan put iskupljenja i pokajanja“, ljubazno joj je odgovorio. ,,Voljena Lela: To, pred tvojim nosom, što za mene bijaše ćuprija, za tebe je most, a ćuprija ti je daleko odavde, tamo gdje je meni bio most, i čeka te dug i mukotrpan put do nje.“, objasnio joj je Zeko.
,,Jesi li srećan zbog osvete, pizdo?!“, frknula je Lela bijesno.
,,Ne! Ne svetim se! Izgubio sam takav poriv! Srećan sam zbog tvog predstojećeg puta pokajanja i iskupljenja, koji će te, na kraju, učiniti radosnom, srećnom, ljubavnom. Tad ćeš mi biti zahvalna. I, voljećeš me kako nisi nikad na Zemlji. Moja tambura će ti zvučati kao poj anđela. Tada će me tvoja radost učiniti još radosnijim, a moja tebe i, tako ćemo širiti u krug ljubav, da ćeš shvatiti da ljubav zapravo nema kraja, da je ljubav vječno putovanje, da je ljubav beskrajni Bog, i da sem nje ništa nije istinski stvarno. Znam da ti ovo zvuči cinično i, sve dok ne zadobiješ taj osjećaj vedrine duha, i miline, ljubavi, nećeš me shvatiti“, zaključio je Zeko, nekada velika zlica, a sad pokajani, pravednik Gospodnji.