Ova priča je djelo piščeve fikcije. Ona predstavlja isključivo plod autorove mašte. Svi likovi, imena, mjesta i događaji su izmišljeni. Svaka sličnost sa stvarnim licima, imenima, nazivima profesija i djelatnosti, stvarima, živim ili mrtvim, okvirima ili događajima je sasvim slučajna i nenamjerna..
Dogovor je bio da tog jutra, Sava i Milan, obavezno negdje sjednu na kafu, i pogode manji posao, što je Savi bilo značajno, jer je ostao bez centa. Planirao je da svojom rječitošću budućeg saradnika privoli da već sjutra izvrše dubinsko čišćenje terase, ispred vile nekih parajlija u Tivtu.
S obzirom na to da je Sava sa svakim razgovarao bez zadrške, Milan je bio upoznat sa tim da je Savi dogorjelo, i da mu se žuri da se domogne novca.
Nakon što je odlučio da više ne polaže nikakva očekivanja u druge ljude, sve mu je u životu, hvalio mi se Sava, krenulo nabolje. Kako je svjedočio, očekivanja je imao samo od sebe, pa je tako postao samodovoljan, emotivno nezavisan – odriješen od drugih, tolerantniji i svoj.
Jedne večeri, nakon težačkog rada koji tvori prijatan umor i navješćuje miran san, dok smo pred počinak nalagali vatru u kaminu njegove nove kuće, koju je pazario na selu, gdje je obitavao osamljen, zainteresovao sam se i upitao: ,,O čemu trenutno razmišljaš?“ ,,Razmišljam o tome preživa li vuk“, uzvratio je bez i najmanjeg prizvuka šale, što me je navelo na pomisao da ga seoske djelatnosti čine bezbrižnim.
,,Očekivanja imam jedino od čovjeka sa kojim se precizno dogovorim da treba nešto zajedno da oposlimo, pa u tom smislu, nakratko zavisimo jedan od drugoga – samo u tom smislu – inače, neka veća očekivanja nemam. Ne očekujem ni od kokoške da snese jaje, a kamoli od lažljivih ljudi – od čopora hijena koje nas okružuju. I, od kad je tako, počinuo sam“, skrenuo mi je pažnju Sava, letimično me osmotrivši ukošenim očima, obogaćenim obilnim iskustvom.
,,Zavidim ti“, procijedio sam kroz zube stisnute od nepotrebnih briga, uz prizvuk škripanja zubima.
,,Zašto bih se brinuo oko bilo čega“, započeo je, proniknuvši očas u moje duševno stanje, ,,kad gotovo ništa ne zavisi od tebe? Kad se desi nešto, što procijeniš kao loše po tebe, pa na to nadovežeš brigu, tom brigom samo pogoršavaš stanje, jer će sve biti kako je Bog zapisao, o čemu god, i na koji god način ti mislio. A veliki Bog je zapisao da će biti dobro. Slava Bogu. Zato se ne brini“, savjetovao me je blago i utješno.
,,Mene brine budućnost“, otvorio sam se.
,,To je zato što si opterećen prošlošću koja nije valjala, pa si razvio uvjerenje da je život takav, i da ni budućnost neće valjati. To nije istina, jer je prošlost prošla, i ma šta da si uradio, više ga ne možeš preinačiti, pa je jedino pametno sa prošlošću se pomiriti, jer ona više ne postoji nigdje osim u tvojoj glavi. Zato, kad te nešto od ranije mori, samo zaboravi. Gledaj da uživaš u sadašnjem trenutku, i da gradiš budućnost drugačiju od prošlosti, jer, ako prošlost zaboraviš, vidjećeš da možeš živjeti drugačije“, Sava je održao mudru i dobronamjernu besjedu. ,, No, ne propustivši priliku da održi slovo i o budućnosti, kazao je: ,,Za budućnost planiraj samo ono što je u tvojoj moći, i idi bez očekivanja, bez brige hoće li se planirano ostvariti ili neće, jer ne zavisi ni to od tebe, nego od onoga što je zapisano na nebesima“, samouvjereno je kazivao Sava, očito potpuno prepustivši svoj život na brigu Svedržećem.“
,,Pa da. Na primjer, Iguman jednog manastira naučava: ,,Braćo i sestre, mi možemo da imamo planove, ali niko od nas nema sjutrašnji dan u džepu.“
,,Istina. Više je dana no života“, dopunio me je Sava. ,,Takođe se ne uzrujavaj ni za greške koje praviš u sadašnjem trenutku, kako te ne bi morile. Čim napraviš grešku to je već prošlost, tako da i za to važi princip: ‘Zaboravi'“. – „'Ajde jadan, pogriješi žena, a ne čoek.“
,,Šta je zaključak?“, tražio je Sava da mu odgovorim kakvo sam naravoučenije izvukao iz sveobuhvatne dosadašnje naracije.
,,Prošlost zaboravi, budućnost planiraj, ali bez ikakvih očekivanja od drugih ljudi, okolnosti i situacija, i živi u sadašnjem trenutku“, složih pouke u svojevrsan redoslijed.
Tako je, kućo junačka!“, grunu Sava kao iz puške iz koje je ispalio hitac kao dio ceremonije počasne paljbe u slavu moje male pobjede. ,,Sad to i primijeni!“
,,Jer bez primjene, nema promjene“, ipucah Andrein citat – kuršum koji pogodi metu u centar, uz odobravanje moga druga i učitelja umijeća življenja, Save.
,,Znaš onu izreku: ‘Ti planiraš, a Bog se smije.’ Od kad sam je shvatio, i sprovodim je svakodnevno, počeo sam da se radujem životu“, živahno je proslovio Sava, potvrđujući potrebitost sprovođenja naučenog.
,,Pa dobro. Drago mi je što kod tebe stvari stoje tako, i što ti duša cvjeta, ali, valjda ima nešto što te nekad izbaci iz takta“, tražio sam pukotinu na tokama prijašnjeg crnog konjanika, a sadašnjeg podvižnika.
,,Ima – štošta, ali ga smjesta prepustim staranju Više Sile, i u isti mah zaboravim. No, kad već ovako pričam, moram ti priznati da sam osjetljiv na dvije trivijalne stvari, i protiv njih, uprkos svoj ovoj mojoj filozofiji, ne mogu da se izborim“, požalio se Sava.
,,A to je?“, zainteresovah se.
,,Osim očekivanja da će me neko ispoštovati za ugovoreni posao, što isto mogu, ako me izradi, da zaboravim, iako mi ide teško, postoji jedna veća nervoza od te“, počeo je da mi se povjerava Sava.
,,Koja?“, uzvratila je pitanjem moja znatiželja.
,,Nećeš vjerovati kad ti kažem“, najavio mi je moje predstojeće čuđenje.
,,Dobro, reci, pa neka neću“, navaljivao sam radoznalo.
,,Kafa.“
,,Šta kafa?“, upitah zbunjeno.
,,Imam probleme s pritiskom, i ne bih trebao, a volim da popijem dosta kafe tokom dana, pa onda, kad znam da ću se s nekim vidjeti, kod nekoga otići u goste, ili će neko doći kod mene, uzdržavam se, vjeruj mi. Dok me znoj obliva, ja se suzdržavam da ne popijem kafu sam. Čekam na tu kafu koju ću popiti s nekim, a i veći će mi merak biti, kad malo istrpim. Ne znam. Koliko god čovjek radio na sebi, ne može da promijeni sve i odmah. Ja sam, od kad sam krenuo duhovnim putem, pošto to radim iskreno, i zbog sebe, kod sebe sve promijenio, osim spomenutog rituala“, razjasnio je.
,,Znači, kafa je tvoja najveća briga?“, pitao sam smješkajući se.
,,Najveća!“, potvrdio je pa zastao na kratko. – ,,Pored nervoze koja me opegla kad me neko izradi za dogovoreni posao“, dodao je. A kad se te dvije stvari spoje, ne odgovaram za postupke!“, povikao je.
Čuo sam se nedavno sa jednim čovjekom, i dogovorili smo se da obavimo neki posao. Trebali smo da se vidimo, odnosno da se prvo čujemo jutros u devet, ali se ne javlja na telefon. Mora da je sinoć priveo kakvu snajku“, našalio se Sava, pokušavajući da odagna nemir, ali uzalud.
,,Sad sam nervozan ka’ pašče, jer ga čekam da odgovori na poziv, kako smo se dogovorili“, priznao je Sava.
,,Znači zvao si ga?“
,,Jesam, čuješ, ali se ne javlja. Trebali smo, dakle, prvo da se čujemo, a onda da se dogovorimo gdje ćemo se naći na kafi. Ali, ka’ da je u zemlju propa’. Bolje bi mu bilo da jes, nego što mi ovo radi“, Sava je govorio prijetećim glasom, i priznao da mu đavo ne da mira, pa ustao sa stolice da bi, nemajući smiraj, počeo nešto da raducka po avliji.
Kad je časovnik otkucao deset, Sava je zgrabio telefon, i okrenuo ga opet. Ali, gospodin mu se jednako, iznova nije javio. Tako je bilo i u jedanaest, kad ga je pozvao treći put, pa u podne, i tako dalje, sve do četrnaest časova.
,,Sava, hoćeš li da ti skuvam kafu?“ pitao sam ga jer mi je prenio nervozu, pa sam želio da nas obojicu smirim.
,,Neću! Hoću da se dobro iznerviram, da bih ovom prevarantu svašta rekao!“, viknuo je Sava, kojem je još u djetinjstvu, kad se gvožđe kuje, jezik bio saliven u britku sablju, koju je tokom dugih ljeta svog života uporno izoštravao.
,,Pazi Sava“, opomenuo sam ga. ,,'Riječi imaju moć da posijeku’, što bi rekla moja psihoterapeutkinja.“
,,Glavu bih mu okinuo“, dreknuo je Sava, pa zapalio cigar.
Nakon ponovnog, i, što se Save tiče, posljednjeg nejavljanja, u petnaest časova, kazao mi je da ga sačekam u njegovoj kući, spremio se nabrzaka, i Milanu se pojavio na kućnom pragu. Vrata je otvorila Milanova supruga.
,,Đe ti je čoek?”, pitao je Sava oštro.
,,Ne znam. Danima se nije pomaljao kući”, odgovorila je žena, progutavši pljuvačku.
,,Danima, kažeš?!”, tražio je potvrdu.
,,Vjeruj mi da nije”, promrmljala je gospođa zbunjeno.
,,Dobro”, prihvatio je tu činjenicu – naizgled i samo naizgled – staloženo Sava. Onda je zakoračio preko njenog kućnog praga, sjeo na kauč, i bez riječi izvadio duvankesu, pa stao motati duvan. Kad je smotao cigaretu, zapovjedio je ženi: ,,Odma’ mi stavi kafu!“
Žena, kojoj je udarila rumen u obraze, dok ga je zblanuto posmatrala kako mota, otišla je u kuhinju, zakuvala mu kafu, i, ubrzo zatim, spustila je pred njega šoljicu. Sava je srknuo prvi gutljaj i rekao: ,,Dobra je. Možeš se udavat’.“
,,Mogla bih da nisam udata“, oglasila se ne uspijevši da prikrije osmijeh.
Popivši vrelu kafu gotovo naiskap, zapali novu cigaretu i, otpuhnuvši prvi kolut dima, saopšti dami da će njenog muža čekati tu sve dok se ne vrati.
,,Ali, ko zna kad će on…”, pokušala je gospođa da pobrka Savi konce, ne znajući da mu te konce nije uspio pobrkati ni sam đavo, a trudio se iz petnih žila.
,,Nema veze. Ja ne idem odavde dok on ne dođe. Tako da, ako ga nema danima, pripremi mi posteljinu za ovaj kauč”, samouvereno je zatražio Sava dodajući: ,,A navikao sam da svaku noć sa nekim dijelim postelju, pa ti vidi kad će on doć’.”
Žena ga je osmatrala ćutke. Muž joj se stvorio u kući za sat vremena, pokazavši time da i dalje ne zna s kim ima posla. Još s vrata, stao se pravdati i izvinjavati Savi, ukopavajući se tim lažima još više. S obzirom da je bio upoznat sa Savinim prilikama, rekao je da će mu unaprijed dati pare, jer zna da mu je gusto, a povodom obavljanja posla će ga zvati za koji dan.
Tako je Sava rješavao sve probleme u komunikaciji sa ljudima! – Direktno, jasno i asertivno. Posebno se dobro slagao sa ženama.
,,Šta mogu da uradim, sad za tebe, da ti se iskupim?“, zamuckivao je Milan, kružeći pogledom unaokolo, da Savu ne bi gledao u oči, i da bi time ublažio očiglednu napetost.
,,Možeš, kad sam već došao, da mi skuvaš jednu kafu, da ne bude da sam dolazio badava“, kazao je Sava mirnim tonom, iako mu je desna noga ubrzano cupkala u mjestu.
,,Svakako nisi dolazio uzalud“, izjavio je Milan. ,,Potom je Savi pružio novčanicu od 100 eura, i, odahnuvši bučno – nesvjesno – naložio je ženi da njemu i Savi metne po jednu gurmansku, domaćinsku kafu.
Dok je miješala napitak u metalnoj džezvi, Milanova, u licu zajapurena supruga, razrogačenih, vodenjkastih očiju, nije znala da li da vrišti od sreće zbog četrdesetpetominutnog, izvanrednog, odjekujućeg, gromovitog – tutnjećeg i treštećeg druženja sa Savom, ili da proklinje sudbinu što se njen muž nije kolima zakucao u neku među!
P. S.
Nakon što je ispio posljednji srk, zahvalio se bračnom paru na gostoprimstvu, i sa 100 eura u džepu, sjeo u kola, koja je sasvim opušteno vozio do kuće, jer je već sve bio zaboravio.