Ova priča je djelo piščeve fikcije. Ona predstavlja isključivo plod autorove mašte. Svi likovi, imena, mjesta i događaji su izmišljeni. Svaka sličnost sa stvarnim licima, imenima, nazivima profesija i djelatnosti, stvarima, živim ili mrtvim, okvirima ili događajima je sasvim slučajna i nenamjerna.
Pesnici (…) očevidno pripadaju mojoj družini. Oni su slobodno pleme, kako kaže poslovica, i cilj je celokupne njihove umetnosti da uveseljava ludake pravim lakrdijama i smešnim pričama.
Erazmo Roterdamski
Uskoro treba da objavim novu knjigu. ‘Ajde, računam, na podgoričkoj promociji biće, tu i tamo, posjetilaca, ali na predstavljanju knjige u Budvi, koje je najvažnije, jer su tamo trenutno svi, predosjećam da niko neće doći.
Kako će onda proći moje predstojeće književno veče u Budvi? Doći će Miljan i Stana, ako Miljan nabasa, ako bude vidio išta, jer je operisao oči, i ako mu neđe ne ispadne drob od onog metka što ga je odr'o po stomačini na ratištu. A možda on nije imao šta da jede pa je izvršio harakiri, te se folira da je junačina. Jedared, kad sam bio mali, pripitao sam ga: ,,Ujko, jesi li koga ubio na ratištu?“ ,,I’ jeb'o ga ti rođo“, odvratio je začuđeno. ,,Pa da sam čet'ri godine gađ'o krompirom mor'o sam nekog ub't!“
No, kako god, oni su mi rođaci. To je moja krv, pa moraju doći. Sonja neće doći iako je iz Budve, jer se ni ja nisam pojavio na njenom književnom okupljanju na Cetinju, mada to nije isto, jer da je dolazila u Podgoricu, gdje živim, pojavio bih se, samo ako ne bih prespavao, k'o što sam prespavao sve prethodne tribine, a i život.
,,Ako je šta pouzdano onda mogu da računam da će doći dvoje, Miljan i Stana, pod uslovom da do tad budu živi, jer im trombovi putuju po organizmu i čim naiđu na prepreku, gotovi su, lipsaće sigurno“, skrenuo sam pažnju majci.
,,Doći ćemo mi!“, veli majka, misleći na sebe i kljakavu tetku sa polomljenom rukom i lobanjom.
,,A nemojte mi vi dolaziti kumim vas bogom, da tetka usput ne polomi i drugu ruku! Ako mi, ne računajući porodicu, ne dođe pet ljudi na promociju, propalo se!“, zazvučao sam odlučno.
Možda će doći da me podrži i moja doktorka, moj nekadašnji psihijatar, doktorka Nevena, koja živi u Budvi. Doći će da me održava normalnim dok ne prođe kulturno veče. Bogami će ona stići da me ‘vata ako krenem bježat’ po Budvi. Nikad se ne zna s ,,ludim ‘čoekom'“. Eto, sad već imam potencijalnih troje, plus ja i Marina koji govorimo. Dakle, biće nas petoro u sali. Kad bi svi psihijatri, psiholozi i psihoterapeuti, koji su me liječili tokom života došli na promovisanje ne bi imali đe da stanu. Sjedjeli bi jedni drugima na glavama. E, pa, lijepo su me izliječili!
Dako nabasam na kakvog pripitog Rusa što ševrlja k'o pijana kokoš, pa ga dodatno opičim motkom po glavi, i onako nesvjesnog unesem u salu, samo da bi fotograf, ako ga uopšte bude, bože zdravlja, ufotkao četvoro slušalaca na tom književnom susretu.
Ili, zamislite da na kulturnu manifestaciju zalutaju pijani Rusi i Ukrajinci pa se pomlate. I ja bih se potukao s njima, tamburao šakama nasumično, trudeći se da ne tresnem svoju urednicu, gospođicu Marinu, što i ne bi bilo loše, mislim da je mlatnem koji put, da je osvijestim malo. Tučnjava bi predstavljala vrhunski marketinški potez! Svi mediji bi pisali o mom predstavljanju djela!
Moj rođak Miljan, stari rusofil, ne bi mog'o odol't’ da se ne uključi, ali onako obnevidio, ne razaznajući neprijateljsku metu, drmnuo bi kašikaru posred sale i sve knjige u objektu bi odletjele u vazduh!
Eto vam drznici! Nećete da čitate knjige!? Nećete da dođete na događaj i da kupite knjigu za 7 eura, odnosno 5 po promotivnoj cijeni!? Onda vam ne treba ni knjižara niti književno veče!
Zvonka eksplozija i gusti dim koji bi usred sezone kuljao posred Budve, bili bi sjajan način da cijeli grad, sve njegove stanovnike, kao i one silne, razgolićene i zagorjele turiste, primoram da prisustvuju svečanosti gdje je upriličen čak i vatromet! To se zove angažovana umjetnost! Real performance!
Takva praksa je jedini način da kulturne manifestacije budu medijski, i na svaki drugi način propraćene. Moramo se mi, umjetnici, prilagoditi trendovima savremene zbilje, koji glase: ,,što gore, to bolje!“ U protivnom, propašće umjetnost. To ne smijemo dozvoliti. Moramo se boriti za književnost, tog protivnika zaborava naše suštine; zaborava ko mi jesmo. Isto važi za knjige iz svih drugih sfera, ali ponajprije za one koje se tiču jezgra nas kao ljudskih bića, a to su spisi iz oblasti filosofije, raznih grana umjetnosti, kao na primjer: muzike, slikarstva, pozorišta i filma, pa potom religija, duhovnosti uopšte, pa tek onda nauke i drugih područja kulture, u najširem smislu te riječi. To je pitanje opstanka nas kao vrste!
(Odlomak iz neobjavljenog rukopisa)