Mlada, ljupka, slatka, sitna, po malo tanušna – mršavica, što volim kod žena, službnica na šalteru do onog na kojem sam plaćao porez za svoj stan, kada su nam se sreli pogledi, osmijehnula se od srca i pitala me je: ,,Kako si?“
Dok sam gledao njene smeđe, žive, izražajne oči, nisam mogao da se sjetim otkuda se poznajemo, niti sam bio siguran da se znamo od prije.
,,Hvala, dobro sam, kako si ti?“, uzvratio sam učtivo, i nastavio razmišljati je li na tren, prije nego što sam joj dao odgovor, iz moga pogleda mogla da pročita da je se ne sjećam. Ne znam, ali znam da sam bio srećan zato što me je pozdravila.
Pričao sam to drugarici – koja me je do tad čekala na parkingu – dok me je, časak kasnije, vozila kući njenim kolima.
,,Ne znam je l’ bi htjela malo bliskosti?“, ispovijedio sam drugarici dilemu.
,,Od čega to zavisi?“, tražila je pojašnjenje, zasmijuljivši se dok me je nakratko osmotrila svojim iskričavim očima.
,,Od mog bankovnog računa, u koji ona, dakako, ima uvid.“
,,Pa to je dobro!“, ohrabrila me je prijateljica.
,,Nije. To nije obećavajuće“, rekao sam, zagrizao donju usnu i počeo obrazlagati svojoj družbenici: ,,Na računu imam, što je ona, vjerujem, jednim klikom provjerila, samo neki sitniš, ni za dobar bicikl. Ali, dok sam razgovarao s njenom koleginicom, čula je da imam fin stan na predivnoj lokaciji, jer sam upravo tad plaćao porez za njega. Vjerovatno mi je zato rekla ‘ćao’; vjerovatno zato nisam mogao da se sjetim odakle se poznajemo“, zadovoljno sam utvrdio.
Drugarica je, gledajući pravo pred sebe na put, podigla obrve, vrhom jezika, nakratko, liznula gornju usnu, pucnula par puta prstima po volanu, a ja sam nastavio u mislima da razrađujem mogućnosti: ,,Kad se sve svede: imam taj stan, neki sitniš na računu u banci, i rješenje o zaposlenju za stalno, iako je u toku procedura mog napuštanja tog posla. Ako ćemo bez manipulacije, a hoćemo, pored moje harizme, tu me izvlači stan. Hoću li tu malu, tog slatkiša, šarmantnu mršavicu razigranog osmijeha da ljubim? Iako mogu, neću, makar ne za sad. Nema preskakanja stepenica. Sada mi je jedina preokupacija da izgradim posao koji će mi obezbijediti dostojanstven život. Dok sam posvećen tom nastojanju, koje iziskuje svu moju snagu, nadu i vjeru, neću da se upuštam ni u partnerske ni u seksuane odnose; neću da dozvolim da me išta, niti iko, poremeti i odvrati od puta koji sam sebi zacrtao.
Prošli put sam, zbog ishitrenog upuštanja u emotivnu vezu, zapao u emocionalne probleme. Zato sada želim da budem oprezan i da se ne zalijećem, jer imam drugačije prioritete, makar još godinu dana sušio kobasicu u mrakači tavana.
Kako mi je rekao naš poznati psihijatar: ,,Nakon bolnog raskida strastvene veze, naročito ako je gubitak bio praćen alkoholisanjem, godinu dana gaji biljku, pa ako ne uvene, godinu dana drži životinju, pa ako ne ugine, tek tad si spreman za novu emotivnu vezu. Znaš li zašto ti ovo pričam? Da bi se ušlo u emotivnu vezu, potrebno je pokazati odgovornost prema drugom živom biću“.
Uz poštovanje prema doktoru, pametno mi je da mislim ovako: ,,Godinu dana biljka, pa ako ne uvene, godinu dana životinja – na primjer mačka – pa ako ne ugine, godinu dana lav, pa ako me ne pojede, nego od njegove kože napravim ogrtač, čarape, šal i šubaru za već neku tamo, još samo godinu dana krokodil, pa ako me ni on ne smaže, nego od njegove čapre napravim: cipele, kaiš i jaknu, pa se uljudim, a podrazumijevam da ću se do tad poslovno ostvariti, onda ću biti spreman za emotivnu vezu.
Nakon tog zaključka, isplivavši iz svoje zamišljenosti, vidio sam da je drugarica parkirala auto ispred njene zgrade.
,,Zar nisi trebala da me voziš kući?“, pitao sam iznedađeno, a ona, koja je do tad vozila ćuteći, dok sam ja razglabao sam sa sobom, isključila je motor, okrenula se ka meni, pogledala me očima punim maznog osmijeha i prošaputala: ,,A što ne bi kod mene svratio na kafu?“
,,Hoću vala na onu tvoju slatku! – Od Boga ti zdravlje!“