Ova priča je djelo piščeve fikcije. Ona predstavlja isključivo plod autorove mašte. Svi likovi, imena, mjesta i događaji su izmišljeni. Svaka sličnost sa stvarnim licima, imenima, nazivima profesija i djelatnosti, stvarima, živim ili mrtvim, okvirima ili događajima je sasvim slučajna i nenamjerna.
,,Ako ko kaže gori ovoj: digni se i baci se u more, i ne posumnja u srcu svome, nego vjeruje da će biti ono što govori, biće mu.“
Jevanđelje po Marku
24. marta 1999. godine, starac Vladimir, nastanjen u staroj neobaroknoj zgradi u Novom Sadu, pratio je večernji dnevnik, koji je, po ustaljenom redu, počeo u pola osam naveče. Glavna tema bila je pitanje hoće li, i ako hoće – što je već bilo izvjesno – NATO započeti ofanzivu na ostatke razjebane Jugoslavije. Negdje usred dnevnika oglasila se sirena, najavljujući skori napad na grad. Deda Vladimir se namršti. ,,Od tih policijskih sirena“, pomisli, ,,čovek više ne može na miru ni dnevnik da odgleda.“
,,Nije ovaj grad više ono što beše nekad“, prošaputa starac sjetno, sam za sebe. Utom je uslijedila silovita, zaglušujuća detonacija koja je zatresla prozore u dekinom stanu. Za njom je odjeknula druga, pa treća. Deda Vladimir se uznemirio, jer zbog tih snažnih prasaka, nije mogao da prati program i sazna da li je bombardovanje već počelo. Ustao je i nervozno zalupio balkonska vrata.
Potom je pojačao ton televizora do maksimuma, ali uzalud. Mogao je samo da gleda nijeme snimke voditelja koji su nešto govorili pred kamerama na ulici, dok je iza njih buktilo vatreno usijanje. Ali kakve je vajde imao od toga? Silne eksplozije i dalje su tresle zgradu, zveckale stakla na prozorima, i drmale čaše i porcelan u regalu, tako da nije mogao da razabere šta se zapravo zbiva u njegovoj zemlji.
,,Od jebene grmljavine ne mogu da gledam dnevnik! Zar je baš sad morala da naiđe oluja, jebem li joj mamicu!?“, opsovao je deda, prisjećajući se da je u jutarnjem dnevniku najavljeno olujno nevrijeme za to veče. No, bilo mu je uzalud da se nervira, jer prolamanje nije prestajalo. Ali ga je ipak iznenadilo to što je dnevnik potrajao mnogo duže nego inače. Ma šta mu to vrijedi, kad je mogao vidjeti samo zijevanje voditelja, kao krapova u vodi, ali ne i čuti šta govore.
Utom, detonacije, koje su kidale noć, naglo su utihle, i moglo se čuti još samo prigušeno padanje kiše, koja je lupkala po njegovim zatvorenim balkonskim vratima.
Voditeljka dnevnika je rekla: ,,Poštovani gledaoci, to je bilo sve u večernjem izdanju dnevnika. Nastavićemo pomno da pratimo zbivanja tokom cele noći, i izveštavamo o stanju na terenu. Sad se selimo u studio kod Jelene, koja će, u vanrednoj emisiji, razgovarati sa ekskluzivnim gostima, među kojima se nalaze vojni analitičar, politikolog, sociolog i psiholog. ,,Jelena, dobro veče. Da li se čujemo?“
,,Dobro veče, Milice. Čujemo se. Hvala ti na najavi. Takođe, dobro veče svim gledaocima vašeg programa. Sem toga, poželeću dobrodošlicu našim dragim gostima koj su se odazvali i rado prihvatili da…“
,,Pu! Vidi ove budale!“, pljunuo je deda zgađeno na pod. ,,O tolikoj grmljavini i gromovima koji su zapalili pola grada, ni reči. Zaboravili ste vremensku prognozu!“, nije posustajao. Potom je, iziritiran, otišao u kuhinju da pristavi čaj.
Tad je čuo buku mnoštva isprepletenih glasova, vrevu na stepeništu ispred vrata njegovoga stana, te je otvorio vrata i ugledao rijeku ljudi – svojih komšija iz zgrade – koja se poput slapa sliva niz stepenice, noseći u naručju djecu, ćebad, zavežljaje…
,,Gde ćete?“, pitao je iznenađeno.
,,U sklonište deda“, dobacio mu je muški glas u prolazu.
,,Molim?“, viknuo je deda misleći da nije dobro čuo.
,,U sklonište. Počelo je bombardovanje!“, dreknula je panično gospođa sa trećeg sprata.
,,Kako to? Ništa nisu javili na televiziji!“, pobunio se starac.
Narod je nastavio da ide svojim putem, nastojeći da prenese što veći broj neophodnih stvari, prije početka sljedeće sirene, koja će najaviti novi talas vazdušnog napada.
,,Bud’ Bog s vama. Kakve budale“, pomislio je deda, zatvorivši vrata.
Potom se, za svaki slučaj, opet primakao televizoru, na kojem je do maločas bio emitovan dnevnik. Ali tamo su sad vodili debatu najavljeni intelektualci, koje nije razumio šta hoće da kažu, zbog njihovog akademskog vokabulara. Takav način govora mu je oduvijek parao uši.
Promijenio je kanal i neko vrijeme gledao zabavni program, ispunjen muzikom i pjesmom narodnih zabavljača, osmišljen da umire živce uspaničenog naroda u toj raspadnoj noći. Ponovo je okrenuo drugi kanal i naletio na program na kojem se emitovala emisija za najmlađe. Deda se, u par navrata, slatko nasmijao gledajući njihove fazone. Tako se, uz svoj dragi TV, na kojem niko nije ukazivao ni na kakvu opasnost, opustio sasvim i oprostio kiši što ga je omela u gladanju dnevnika. Nakon nekog vremena, opet je okrenuo prvi kanal, gdje su i dalje razgovarali isti oni intelektualci, a povremeno su prikazivani snimci zapaljenih građevina.
,,Grom je negde dobro drmn'o“, pomislio je starčić.
,,Da ima potrebe za skloništem, bilo bi na televizijskom ekranu“, razmišljao je deda, vjeran svojoj staroj kockastoj napravi.
,,Sutra treba ići na pijacu. Mora se u krevet“, kazao je sebi, pa ubrzo potom legao, ali iz nekog razloga nije mogao da zaspi.
,,Aha, nisam obukao pidžamu“, prisjetio se deka Vlado. Ustao je polagano, obukao mekanu, pamučnu teget pidžamu, koja mu je bila složena ispod jastuka, da bi potom, nakon što je izuo čarape, na glavu navukao mekanu, takođe pamučnu kapicu za spavanje. Slušni aparat je položio pokraj kreveta, na staru natkasnu, a protezu za zube u široku staklenu čašu, koja je na istoj natkasni stajala tik uz uokvirenu fotografiju njegove pokojne supruge. Uzeo je u ruke i poljubio fotografiju, brižno je vratio na isto mjesto, pa ugasio stonu lampu.
Uskoro, dok mu se java polagano ulivala u san, opet je čuo sirene koje najavljuju novi nalet bombardera, i usnio kako policija juri neku barabu iz Srema, budalu koju je poznavao iz mladosti, koju nije žalio.
Poslije toga, počele su da se nižu detonacije koje su ga razbudile. Ali zašto bi dedu Vladimira bilo briga za to, kad nikakva zabrinjavajuća opasnost nije bila obznanjena na televiziji?
,,Pa zaboga, da ima ikakvog razloga za paniku, javili bi na TV-u. Ja bih to video svojim vlastitim očima na ekranu. Zar ne?“, prebirao je dedica po mislima, koje su mu koji sekund kasnije, nanovo počele ponirati u san.
Kako ništa zastrašujuće nije bilo emitovano na ,,prozoru u svijet“, mogao je, mjesto sirena za uzbunu, mirne duše da sluša policijske sirene, koje su ga štitile od kojekakvih bandita. Zaspao je mirnim snom pravednika.
Kad je započet novi, do tada najjači talas granatiranja, dedica je uveliko hrkao. Kad su se ekspozije još više pojačale, i on je pojačao decibele svog hrkanja do maksimuma. Onda je počelo razarajuće bombardovanje. Niz vezanih eksplozija odjekivao je gradom. Deda je bez ikakve bojazni, hrkao tako snažno, tako gromko, da je nadjačao sve te zvukove, kompletno tutnjanje, svu jeku kojom je odzvanjao grad. Doslovno je prodornim hrkanjem nadgornjao svu buku koju je proizvodio NATO. Pobijedio je 19 članica NATO pakta. Silne Sjedinjene Američke Države, Kanada, Ujedinjeno Kraljevstvo, Francuska, Njemačka, Italija, Španija, Portugal, Belgija, Holandija, Luksemburg, Danska, Norveška, Island, Grčka, Turska, Češka, Mađarska i Poljska, ničice su pale, nemoćne pred grmljavinom u njegovom snu, kanonadom koja je tutnjala iz njegovih nozdrva.
Ujuro, kad se probudio, odmah je upalio TV, gdje je zatekao nekakav zabavni program. Na drugom kanalu, prikazivao se crtani film.
Polagano se presvukao. Navukao je krem pantalone i ogrnuo se svojom omiljenom bijelom košuljom koju je potom polako zakopčao drhtavim rukama, obuo se, ogrnuo proljećnu jaknu, uzeo ceger, i zaputo se na pijacu koja se nalazila u blizini njegove zgrade. Usput je opazio da na ulici nema nijednog civila. Sve je bilo puno vojske i policije.
,,Šta se dešava?“, pitao je deda jednog mlađeg vojnika.
,,Ništa gospodine, idite kući“, uzvratio mu je redov.
Vladimir je nastavio hod promumlavši neku psovku sebi u bradu, da bi se časak kasnije zatekao na pustoj pijaci sa ogoljenim tezgama.
,,Zbog čega li je pusta pijaca?“, pitao se deda, a onda je opazio kako odnekuda vjetar donosi dim i miris paljevine. Slegao je ramenima i krenuo ka svome stanu. Kad se našao ispred zgrade, zgranuto opazivši da taj dim izbija kroz prozor njegove dnevne sobe, potrčao je, zaboravivši da ga noge ne služe baš najbolje. Hitro se ispeo na drugi sprat, otvorio vrata stana, upao u dnevnu sobu, i ugledao svoju najomiljeniju spravu: vlastiti stari televizor koji dimi, najvjerovatnije pregorio zbog toga što ga deda nije nikada isključivao. Nabrzaka je, jednim trzajem, iskopčao kabl iz utičnice; otvorio sve prozore da bi se stan provjetrio, pritom teško kašljući, sjeo na sofu. Gledajući ugašeni ekran, nad kojim je promaja na sve strane raznosila talase gustog dima, kao da se našao pred nadolazećim tornadom, ne obazirući se puno na to vitlanje dima, uronio lice među dlanove i neutješno zaplakao. Plakao je dugo, dugo, štucajući, tako kako je plakao samo kad mu je supruga umrla. Napokon se ispravio. Zakrvavljenim staračkim očima (iz kojih su se izlivale krupne suze, i lile mu niz lice, dok mu je donja vilica poigravala), gledajući utučeno ostatke svog televizora, doskorašnjeg ogledala njegove usamljenosti, drhtavim glasom je promucao: ,,Dok je meni izgoreo televizor, koji mi je uvek sve govorio, i sad mi je siroma’, pogođen od strane bande belosvetske, rekao da je počelo bombardovanje!“ ,,Šta sad da radim ovako nemoćan i sam“, pitao se deda u sebi, pa naglas grunuo bijesno: ,,Zlikovci su mi ubili jedinog prijatelja!“
Nedugo zatim, srušio se na tu sofu i zaspao. Usnio je fantastičan san: Unutar televizora, sprave veličine njegove sobe, sjede on, supruga, omiljeni TV voditelj, voditeljka dnevnika, i još par javnih ličnosti koje je volio.
,,Jesmo li mi ovo u televizoru?“, šapatom je upitao deda u nevjerici.
,,Jesmo“, odgovorila mu je uz osmijeh voditeljka dnevnika koju je gledao svake večeri. ,,Sad nas gleda cela država.“
Deda je rukama nabrzaka prešao preko bijele košulje, osmotrio je svoju odjeću i, očevidno zadovoljan, blago desnom rukom zalizao kosu. Onda je upitao voditeljku: ,,Trebam li nešto da kažem?“
,,Mi smo vas najavili. Vi samo trebate da pogledate u kameru i kažete istinu“, uputila ga je voditeljka.
Deda je pogledao u objektiv i, srećan što je baš on izabran da narodu obznani ekskluzivu, rekao je: ,,Počelo je bombardovanje!“
Nakon toga, nešto je eksplodiralo, i ta prostorija – unutrašnjost džinovskog televizora – počela je da se trese. Po prostoru su letjeli mehanizmi starog televizora. Otpadali su mu dijelovi. Prvo se urušavao, a onda nakrivio i sasvim srušio, zatrpavši sve prisutne u njemu.
Sjutra ujutro, nakon upornog neodazivanja na lupanje i zvonjenje na vratima, jedan savjestan komšija obio je bravu, i u spavaćoj sobi zatekao dedu koji, sklopljenih očiju, blijed u licu, pomodrjelih usana, leži na leđima, držeći u zagrljaju – pod prekrštenim rukama, fotografiju svoje supruge. Komšija je prvo ustanovio da deda nema puls, a onda i da ne diše.
Na deda Vladovoj natkasni, komšija je ugledao bijeli papir i naliv-pero. Lagano je uzeo papir u ruke, i sa nekim naročitim poštovanjem pročitao:
,,Nisam umro, nego samo zaspao. Usnio sam najlepši san: san za koji sam se tokom celog života pripremao. Slobodno me predajte zemlji, jer nemam nameru da se probudim.“