Reportaža iz Slovačke
Ne jedite kod Džoa!
Rikardo je moj drug iz Ujedinjenih Arapskih Emigrata. Upoznao sam ga u Podgorici gdje smo radili kao ratni reporteri, a ja sam u to vrijeme bio još i ratni veteran. Obojica smo bili porijeklom sa ratišta. Nekoliko godina ranije diplomirali smo na proizvodnji pepela, pa smo na izvjestan način bili kompetentni za taj posao. Dakle, radili smo kao ratni reporteri i to na mjestu gdje rata nije ni bilo, ali su se naše novine ponašale kao da je rat u punom jeku, ili će u najmanju ruku početi za pet minuta. Sjedjeli smo tako u bunkeru u kom je mirisalo na barut, sa šljemovima na glavi, i osmatrali katastrofu preko malih ekrana. Vjerujte da smo se uvijek iznenađivali kada bismo izašli napolje i vidjeli da rata van našeg bunkera nema.
Zamislte, izađete iz bunkera pod punom ratnom opremom, uniformisani, sa šljemom na glavi, s puškom u rukama, i prvo što ugledate je Podgoričanka sa cvikerima ,,na glavu“, koja šeta kuče, nekog mrčenika, ili nešto treće. Pakleno podgoričko ljeto. Svom silinom sunce peče, zrikavci zriču, vene cvijeće, a grad je pust jer su svi utekli na more. I tako svakog dana. Od kuće do bunkera sve je OK, iz bunkera izvještavamo o ratnom stanju, potom kad izađemo, ostatak dana je opet OK. Dođe kraj mjeseca, a mi primimo sitniš, daleko ispod državnog minimalca, jer, rat je. Treba da budemo srećni što ne izgibosmo tog mjeseca.
Nesumnjivo je da su ti događaji uticali na moj poremećaj da stvari ne vidim onakvima kakve jesu, koji je kulminirao sad dok pišem tekst. Naime, od kad sam počeo s tim poslom, stvari vidim iskrivljeno, i gotovo isključivo kroz umjetničke metafore, pa ću tako i pripovijedati. Više ne mogu da govorim na ružan način o ružnim stvarima kojih je nesumnjivo pregršt, i to na svakom koraku.
Jednog dana ispred bunkera sjedimo Rikardo i ja. Rikardo nudi duvan. Kresne šibicu. Ćutimo, pušimo i gledamo prolaznice u ljetnjim haljinama.
,,Ognjen”, oglasi se Rikardo iznenada.
,,Molim?”
,,Hajde da emigriramo.”
,,Zašto pobogu?”, rekoh skinuvši pogled sa jedne lepršave haljine na cvjetiće.
,,Pa rat je zaboga, ne može se više.”
,,Da”, potvrdih razočarano i oborih nos. ,,Đe ćemo?”
,,Negdje u Evropsku uniju, bilo gdje, da potražimo azil”, predložio je iskusni emigrant.
I tako, jednog od narednih dana, dok smo se domunđavali o planovima za dezerterstvo i bjekstvo u tuđu zemlju, došao je komandant, odnosno, urednik novina, Đo, i raspustio iz bunkera sve vojnike, jer, kako je obrazložio, ,,više nema para za ratnike“. Pardon, htjedoh reći radnike. Nakon toga više nismo imali kud. Tako, nas dva kamarata iz rata, najzad odlučismo da izbjegnemo u Slovačku, jer smo čuli da tamo rado primaju izbjeglice iz našeg regiona. Ispunili smo uslove za ulazak u EU sa diplomom iz osnovne škole i potvrdom da nismo osuđivani.
Kad je riječ o novinama iz kojih smo izbjegli, bez i jednog retka napisanog u njima o našem izbjeglištvu i mučeništvu, poruka je jasna: Ne jedite kod Džoa!
Slovakia (intro)
Vjerovatno bi sad bila fora da kažem da sam u Slovačkoj bio pravi lav, hitar i spretan, hrabar i okretan, a da pritom prećutim da sam takođe bio jedna preplašena zečina.
Zaista vam kažem, bilo je lijepo! Inostranstvo je to. Ja sam tamo robio dvere (pravio vrata) u fabrici. Lijepo sam robio (radio) bogami! Lijepo! Robio sam zadnje lave (lijeve) dvere za jednu Džipčinu. To je automobil zmaj. Najnoviji. Vrhunski. Za bogataše. Robio sam spretno i rihlo (brzo) što je najvažnije. Ko robi rihlo taj ostaje na traci. Ko ne robi tak, spakuju ga u kutiju i samelju u mlinu za karton.
Bio sam jedan od boljih robova.
Budući da umijem da ispričam priču samo na lijep način, kao što rekoh, možda nisam vjerodostojan pripovjedač, pa da ne bude da ja ispričam nešto, a vi poneseni mojom pričom odete i sami u Slovačku i tamo načisto nastradate. Kako je stvarno tamo, ako vas interesuje, pročačkajte forume, pitajte AL, ili ako imate hrabrosti idite pa procijenite sami. Ukoliko se odlučite za posljednju opciju, želim vam svu sreću ovog i onog svijeta. Ja ću vam ispričati svoju verziju.
Katapult i prva soba
To je bio jedan katapult iz zone komfora. Ispalio sam sebe iz starog topa kao Baron Minhauzen, onog ispred ulaza u Stari grad u Kotoru, i kao đule pogodio u centar Bratislave. Ono što se kaže, taman k'o da sam pao s Marsa i to direkt u sobu sa dvanaest kreveta, nalik na zatvor, pun klempavih, ćelavih, i bezubih, negostoljubivih delikvenata, bandita koji su se svojski potrudili da nam pokažu koliko im nije drago što smo stigli. – Mislim na sebe, Rikarda i još dvojicu izbjeglica iz Srbije. Ali, brzo smo riješili situaciju crnogorskim metodama.
A bijaše nekakvog ološa kog je predvodio šklempavi klošar koji je govorio č na mjestu gdje treba reći ć. Na to sam ja, kao čovjek od pera, naročito osjetljiv. Zbog toga i svega drugog smo ih odmah išaketali i utabali nogama. Za jedan dan smo postali glavni u smještaju. Kad je jebada nek je i Lambada! Sve je to La strada!
Tad su nas dvojica koordinatora – robovlasnici i trgovci ljudskim resursima – premjestili u drugu sobu. Ta dva lika su mi postali dragi iako su bili džukele. Rijetko ćeš ovdje sresti takve krezube barabe. Prosto su negdje na periferiji, valjda. ,,Nije ni čudo što Evropljani ne vole Balkance”, mislio sam gledajući ih.
Imali smo još par problema sa ženskim dijelom bande iz prve sobe, zbog osvetničkog zaključavanja vrata zajedničkog kupatila, dok se ja kao leopard nisam obrušio na vrata, odvalio ih, i stavio kao ukras pored kupatila. Od tad je sranje postalo javna stvar. Tako ti je kad puno kenjaš, to prije ili kasnije postane javno i očigledno. Razgoropadili se banditi, al’ smo im dohakali. Sve im je oprošteno. Dali su mi materijal za priču. Nikad ne znaš zašto je neko tu dok ne vidiš širu sliku. Ti misliš da sam ja radnik u fabrici, a zapravo sam ratni reporter, pisac, lovac na događaje i ribolovac, što će se ispostaviti kasnije.
Grad, prilike i neprilike
Bratislava podsjeća prilično na Novi Sad. Što reče jedan moj drug: ,,Ista rijeka, isti kurac!” ,,Samo čvršći“, dopunio bih. Vjerujte, bilo mi je tamo ljepše nego u Podgorici. Kad bi čovjek naučio jezik mogao bi normalno da živi. Tamo se radi, ovdje te odrade. Ma koliko bilo teško tamo, teže je u Jugoslaviji. Ne zanima me da kritikujem državu i političare. Je li Milo ili Momo, ili Slavko, Janko ili Marko… Ne zanima me. Svaki jaše, jebe, ne vadi ga! Dobro je u Slovačkoj. Dobro je, samo Švabo kara.
Pitam ja njih: ,,Zašto vam je pivo ovako jeftino?” ,,Samo pijan narod je zadovoljan narod”, uzvraća meni jedan Slovak ruskom poslovicom. Radiš i piješ. To je to. Zna se ko kosi a ko vops nosi.
Nova soba
E vidite, što se tiče sobe, ove nove u koju su nas premjestili, sa nama je bio jedan dobrodušni smrdljivko koji se nije kupao nikad, baš nikad. Soba je smrdjela kao kontejner, a mi smo bazđeli kao ulični psi, što smo u konačnom i bili, možda. I, ponašali smo se pretežno kao majmuni. Ma milina je bila, jer, borili smo se. Lik je smrdio kao tvor, ali vjerujte, sve je to bilo OK. U Titogradu mi je jako dosadno i nikad ne bih imao ovu priču da se nisam katapultirao.
Okretao sam se u krevetu udišuči prdeže pomiješane sa vlagom od koje su naočigled rasle ogromne crne fleke po zidovima. Padali smo psihički kao kiša. Zatvorio sam oči i potonuo u vlagu. U snu mi se javio jedan stari drugar iz Podgorice, doplivao do mene u bazenu i rekao: ,,Izdrži! Ti si ratni reporter i moraš da izdržiš. Ne možeš se vratiti bez reportaže!“ Tako sam odlučio da istrajem.
Lijep srednjoevropski grad. Osjećao sam se užasno, ali i hrabro.
A tu, u našem smještaju, u sobi preko puta, bilo je jarana baš ćaknutih. Jedan od njih nas je na ulici pitao kako da pronađe neku ulicu. Mi smo mu objasnili, a on se okrenuo i zapucao glavom u stub za rasvjetu. Što bi rekli Nikšićani: ,,Na mjesto!“ Nikad ranije nije vidio uličnu rasvjetu. Možda je to problem. Nisam bio siguran, jer nisam imao vremena da se bavim time. Morao sam da trgujem, pravim sendviče, da se spremam i da se sankam niz jednu ulicu kroz naselje nalik Dedinju, do autobuske stanice, kako ne bih zakasnio na bus koji je uvijek dolazio na vrijeme. Do posla smo putovali pola sata, jer je fabrika bila van grada.
,,Nasleduje zastalka Panske.” Kad to kaže kompjuter, svi kompjuteri ustanu sa svojih sjedišta i pravac u fabriku. Doživio sam i kulturni i nekulturni šok: dva u jedan – instant gastarbajter.
Nastavak ove pripovijetke – u kojem će biti opisan tragikomičan rad u fabrici, babe iz fabrike koje se prodaju stranim radnicima za dnevnicu, market koji su otvorili lopovi iz Srbije (Market kod lopova), moje nesvakidašnje poznanstvo i saradnja sa Hobitom iz Tolkinove mitologije, i nezgodna situacija u kojoj sam morao nalemati nekog siledžiju, nakon čega mi je porastao ugled u fabrici, ali i u šeficinim očima – slijedi sjutra ujutro pod nazivom: ,,Rad u fabrici: Skont'o kapitalista kak da nas tamani bez puške“.
(Odlomak iz neobjavljenog rukopisa)
