Kako ,,jedino davanjem drugima možemo sačuvati ono što imamo“, što sam naučio pohađajući grupne psihoterapijske seanse, sad ću vam darovati jednu pouku, koju sam dobio od jedne divne djevojke. Ona mi je predstojeću, dragocjenu mudrost udijelila besplatno, a sama ju je skupo, skupo platila, pa i preplatila.
Na jednom okupljanju na grupnoj psihoterapiji, iako sam se tad osjećao izvrsno, izrazio sam svoju brigu: ,,Šta ću da radim kad to moje duševno blagostanje prođe, i kad ga zamijeni depresija?“, jer sam sklon smjenama duševnog izobilja i utučenosti. Poslije svakog perioda unutrašnje harmonije, kad bi nastupila potištenost, doživljavao sam izrazito razočaranje. Takođe sam pričao o tome kako namjeravam da se bavim pisanjem profesionalno, žaleći se ujedno na svoju povremenu radnu disfunkcionalnost u periodima kad se istrošim od rada, i klonem, kad me obuzme malodušnost. Dakle, jadikovao sam. – Na psihoterapijskoj grupi sam iznosio mračnu slutnju, žalio se pred svojim sapatnicima i saborcima, kao kukač.
Nakon što se grupa završila, poslije čega je uslijedila kratka družba uz cigarete, ispred prostora za okupljanje, prišla mi je Sanja i rekla: ,,Ti mi trebaš“.
Na istoj grupi, maločas, plačući je govorila o svome ocu, koji je nedavno preminuo. Stoga, djevojka je bila u žalosti. Ali, kako psihoterapijski put, koji je jedan duhovni put, podrazumijeva jačanje duše i duha, šmrcajući zbog malopređašnjeg plača, s očima orošenim suzama, u kojima se presijavala svjetlost ulične rasvjete, izdvojivši me iz grupe, sa strane, smogla je snage da mi prenese poruku nade, vjere i ljubavi:
,,Na grupi sam pažljivo slušala tvoje dijeljenje, i sad me saslušaj, i dobro upamti naredne riječi: ‘Šta ako upadnem u depresiju? Šta će biti sa mnom onda?’ Ako i dako su najveći neprijatelji i izazivaju sumnju. To znači da ne vjeruješ Višoj Sili, to jest Bogu, da će ti pomoći, nego da u njega sumnjaš. Viša Sila je toliko moćna da ti je poslala svog jedinog Sina, koji je Vaskrsao za tebe i pobijedio smrt. On ti daje vazduh koji dišeš. On ti daje hranu koju jedeš. Šta je za njega tvoja mala depresija? Ako te povuče depresija, brani se alatima i primjenom znanja koja usvajamo ovdje, koje učiš na psihoterapiji. Zatraži pomoć Višoj Sili. ‘Bože, ja ne mogu sam. – Započni sa tim. Molitva i zahvalnost te izvode iz depresije. Zahvali se Bogu i moli se, a nemoj da se izoluješ i zatvaraš, kao što si radio u prošlosti. Možda depresija čak neće ni doći. Moli se: ‘Molim te Bože da ne dođe ona teška depresija’. Čuda se događaju. Nemoj da projektuješ unaprijed šta će biti u budućnosti. Jedna loša misao je jača od jedne dobre misli. Ako si imao hiljadu dobrih misli, jedna loša može da ih zatre. Prošlost je istorija, a budućnost misterija. Dobro je što hoćeš da pišeš. Dobro je imati ciljeve, jer nas oni vode. Čovjek bez cilja je mrtav čovjek, ali je loše praviti projekcije i imati očekivanja, jer je budućnost nepoznanica. Niko od nas ne zna šta će biti. Mi sa psihičkim smetnjama, koje imaju svi ljudi, ali ih neki sebi ne priznaju, skloni smo projekcijama, to jest predviđanju budućnosti, i onda, očekivanju da se predviđeno ostvari, bilo ono pozitivno ili negativno. Bolujemo od opsesivno-kompulzivnog poremećaja. 99 posto naših projekcija su pogrešne. Previše razmišljaš, a to je pogrešno. Treba da uživaš na suncu, naročito tokom ovih ljetnjih dana, i da budeš u trenutku. Odredi šta je, ili ko je za tebe Bog, onakav kakvim ga ti shvataš, potom predaj svoje brige Njemu na volju, s povjerenjem da će ih bolje riješiti od tebe, jer snagama svoje male volje, ne možeš uspjeti. Kad učiniš sve što je do tebe, daš sve od sebe, ostalo prepusti Bogu, jer više nije do tebe nego do njega i njegove volje. Možeš li kontrolisati zbivanja u kosmosu? Ne! A opet, vjeruješ da će te sunce obasjati svako jutro. Trebaš da uživaš u sadašnjem trenutku, u prekrasnom društvu tvoje Više Sile, tvog Oca, Boga, Stvoritelja, Gospoda Isusa Hrista, koji te čuva, i vodi, i voli. Reci: ‘Bože ne mogu sam. Bože hvala ti. Bože izbavi me iz depresije. Bože daj mi rješenje. Onda će Bog da ti šalje znakove kroz druge ljude i situacije“, privela je izlaganje kraju, uz blag i topao osmijeh.
Neko vrijeme sam stajao i gledao je, zadivljen njenom besjedom, i to izloženom u stanju žalosti. Nakon toga smo se zagrlili, kao brat i sestra, i rastali.
Koračao sam ka kući zamišljen, prožet njenim riječima. Nakon što sam zaključao vrata od stana, u prolazu ka terasi, gdje sam namjeravao da zapalim cigaretu, usput sam na stolu ugledao knjigu Bele Noći od Dostojevskog, i sjetio se da mi je tu prozu preporučio psihoterapeut Džoni, još prije četiri godine. Pošto je knjiga bila mala, odmah sam okrenuo posljednju stranicu da vidim koliko ima strana, i procijenim hoću li imati dovoljno vremena da je pročitam, makar iz dva navrata od po sat i po, jer su me čekale i druge, brojne obaveze.
S obzirom na to da sam, kažem, smjesta, gotovo podsvjesno zavirio u završni dio knjižice, uočio sam rečenicu kojom se pripovijetka okončava: ,,Bože moj! čitav minut blaženstva! Pa zar je to malo, makar i za ceo život čovečji?…“
,,Ako utrošimo minut u stanju spokoja, a postoji jedino sadašnji trenutak, ili u nešto širem smislu riječi, samo taj minut, onda možemo ostati u njemu i provesti život u stanju ravnoteže“, pomislio sam i osjetio kako iz mene isparavaju brige, kako čili tegoba. Makar u tom trenu, predao sam svoju volju na brigu Bogu. Odahnuo sam i, gledajući još uvijek tamno plavo nebo na zapadu, šapnuo: ,,Hvala!“