Ova priča je djelo piščeve fikcije. Ona predstavlja isključivo plod autorove mašte. Svi likovi, imena, mjesta i događaji su izmišljeni. Svaka sličnost sa stvarnim licima, imenima, nazivima profesija i djelatnosti, stvarima, živim ili mrtvim, okvirima ili događajima je sasvim slučajna i nenamjerna.
,,Blago onom ko dovijeka živi, imao se rašta i roditi.“
P.P. Njegoš
Tokom jedne šetnje Milica je djecu uvela u hram. Prije ulaska, objasnila im je pravila kojih trebaju da se pridržavaju unutra: da ne govore glasno, da prvo priđu centralnoj ikoni i prekrste se sa tri spojena prsta desne ruke, predočivši im pritom kako se to radi, potom da odu desno od centralne ikone, pred ikonu Boga Isusa Hrista. Pred njom takođe treba da učine znak krsta, zamisle želju, pomole se Bogu da im se želja ostvari, i prekrste se ponovo. Zatim im je majka navela da se poslije toga pomjere lijevo od centralne ikone, stanu pred jedan ženski lik sa djetetom u naručju, pred Bogorodicu, i ponove istu radnju.
Uz to, mogu za kraj da još jednom cjelivaju centralnu ikonu, uz molitvu i zahvalnost, osjene se krstom, i izađu; ili: ostanu u hramu da ga razgledaju, poklanjaju se i mole pred ikonama drugih svetitelja, jer oni svi djeci ispunjavju želje.
Kad su izašle iz hrama, djeca su šapatom počela razgovor o tome ko je koju želju zamislio. Mati im je skrenula pažnju da više nisu u hramu i da mogu da govore uobičajenim tonom.
,,Ko je Bog?“, pitala je četvorogodišnja Ena okrenuvši se ka majci.
,,Ja vjerujem u to da je veoma dobar, i da je zbog svoje dobrote i ljubavi stvorio čitav kosmos o kojem ste čitale u enciklopediji. Između ostalog, stvorio je Zemlju i sve što se na njoj nalazi. Na primjer, napravio je planinske stijene, kao i najobičniji kamenjar, ali i pijesak na morskoj plaži… Nakon toga stvorio je živa bića: nas – ljude, životinje i biljke. Ja vjerujem da je Bog sve to stvorio iz ljubavi, ali to ne znači da i vi morate da vjerujete u to. Vi imate pravo da vjerujete u neku drugu teoriju nastanka svijeta, kao što je ona o velikom prasku. O tome smo prošlog vikenda zajedno čitali u onom udžbeniku“, potanko im je objasnila majka.
,,A kako je napravio čovjeka?“, nastavila je Ena.
,,Njega je“, odgovori majka, ,,stvorio po ugledu na sebe – da bude sličan Bogu. Dao mu je zadatak da i čovjek iz svoje dobrote i ljubavi pravi lijepe stvari, da bi planeta bila lijepo mjesto za život. Zato se smatra da je Bog otac čovjeka. Prvo je stvorio Adama i Evu, a onda smo svi mi ljudi nastali od njih.
,,Mama, rekla si da mi ne moramo da vjerujemo isto kao ti“, sumnjičavo se uključila sedmogodišnja Ana. ,,Ja mislim da su sav kosmos i Zemlja nastali iz velikog praska, ali ne znam kako smo nastali mi: kako je nastao čovjek? A tvoje objašnjenje mi s ne sviđa.“
,,Pa“, započela je Milica oprezno: ,,postoji više teorija o nastanku čovjeka, ali najvažnije su dvije: Prema teoriji jednog naučnika, Čarlsa Darvina, koja se zove teorija evolucije, tvrdi se da je čovjek nastao od majmuna. Doduše ne ovog majmuna kojeg možemo vidjeti sada, kojeg smo gledali zimus u zoološkom vrtu, kad smo bili u Beogradu. Darvin vjeruje da su čovjek i današnji majmun imali istog pretka, od kojeg su nastali obojica. Osim toga, Darvin tvrdi da sva živa bića na planeti potiču od istog pretka. Svi današnji organizmi vode porijeklo od ranih, jednostavnih oblika života. Budući da je od vremena kada je živio Darvin, do danas, nauka mnogo napredovala, ovo o čemu ti mama priča naučnici su dokazali da je istina.“
,,Dokazali su?!“, obradovala se Ana.
,,Šta je tačno dokazano? Kako je dokazano?“, interesovala se Ana ushićeno.
,,Dokazano je da postoje geni“, odgovorila je Milica.
,,Šta je to?“, radoznalo je pitala Ana.
Geni su nešto što se sa mame i tate prenosi na djecu. Zbog toga djeca liče na mamu i tatu, ili deku i baku. Na primjer, ti imaš moje plave oči, a tatin veseli osmijeh.
Ana se nasmijala, zadovoljna odgovorom.
Stoga, po teoriji evolucije koju je Darvin ustanovio davno, davno, još 1859. godine, teorija ne pokazuje kako je nastao život. Darvin ne priča o velikom prasku ili nečemu tome sličnom. On samo piše o tome kako su se, već nakon postanka živih bića, živa bića vremenom mijenjala. Zahvaljujući tim promjenama, nekakav majmun se pretvorio u čovjeka.
Ana je prasnula u smijeh i toliko se smijala da se presamitila od smijeha. Govorila je: ,,Ti si mama majmun; ti si Ena majmun, pa i ja sam majmun…“
,,Ja želim da se bavim naukom kad porastem“, zezala je Ena Anu, imitirajući njen glas.
Svi su se zagrohotali.
,,A ti ćeš biti glumica zato što tako dobro imitiraš“, uzvratila je kroz kikot Ana Eni.
Nakon što su se dobro iscerekale, nastupila je tišina, pa je majka nastavila: ,,Hajde da utvrdimo gradivo. Postoje dvije velike teorije o nastanku čovjeka i, kao što sam rekla za nastanak svijeta, sad kažem i za ovo: ‘Vi same treba da izaberete u koju teoriju ćete da vjerujete'“. Odmah potom je napomenula: ,,Prije nego što odemo dalje u šetnju treba da obavimo jedan mali ritual, koji se obično radi na kraju, po izlasku Iz hrama: da zapalimo svijeće.“
,,Gdje?“ pitala je Ena.
,,Dolje, ispod stepeništa ima mjesto za to“, kazala je Milica.
,,A zašto palimo svijeće?“, ljubopitljivo joj se obrtia Ana.
,,Mi hrišćani vjerujemo da tako pomažemo i živim i mrtvim ljudima, pa palimo svijeće i za jedne i za druge“, pojasnila je mama.
,,Kako im to pomaže?!, začudila se Ena.
,,Pomaže im da budu dobro. Pomaže im da se osjećaju dobro u svojoj duši, živjeli na zemlji ili na svijetu u koji se ide nakon života. Svijeće se pale samo ljudima, a ne, na primjer, kućnim ljubimcima“, rasvijetlila je Milica.
,,A zašto samo ljudima?“, zatražila je odgovor Ena.
,,Zato što životinjama sam Bog pomaže, jer nisu loše. A mi ljudi, koji znamo da budemo i dobri i loši, trebamo paliti svijeće da pomognemo onima koji su loši da budu bolji; da pomognemo onima koji se loše osjećaju, da se osjećaju bolje, i da pomognemo sami sebi“, obrazložila je Milica.
,,A zašto niko ne zapali svijeću za Boga, da i njemu bude bolje?“, radoznalo je upitala Ena, i tim pitanjem zatekla majku, i sve prisutne na mjestu za paljenje svijeća, koji su se počeli osvrtati i radoznalo posmatrati dijete.
,,Zašto niko ne zapali svijeću za Njega, kad je tako dobar, i kad nas toliko voli?“, pitalo je dijete opet.
Milica je počela da zamuckuje, ali joj nije išlo od ruke da pronađe riječi.
,,Evo, ja ću!“, viknula je Ena i ispentrala se stepenicama do crkvene prodavnice, da bi se za koji minut vratila sa ogromnom svijećom, koju je, svojim ručicama, uz pomoć majke pobola u pijesak. Nakon toga je insistirala da je sama zapali, majčinim upaljačem.
,,Eto je svijeća za Boga“, izustila je tiho, sklopila oči, zamislila želju, osjenila se krstom, i saopštila: ,,Možemo da idemo“.
,,To što je dijete uradilo po osjećaju, ne znajući ništa o tome, zapravo predstavlja najveći čin ljubavi. Jer, najveći čin ljubavi je ljubav prema Bogu. Za Njega nema veće radosti nego kad je čovjek dobro i kad Ga voli, jer je Bog čovjeka za radost i ljubav i stvorio“, tumačio je jedan blagorodni sveštenik Milici, koja sama nije mogla da shvati Enin gest. ,,Enin postupak je ujedno i najveći čin vjere. Osim ljubavi prema Bogu, to je i žrtva… Ona je svjetovne potrebe zanemarila, i ispred njih stavila ljubav prema Bogu. Povrh toga, odrekla se sebične potrebe da sebi zapali svijeću, da njoj bude dobro, nego je svijeću zapalila Njemu, čime je, kroz odricanje od sebe, to jest odricanje od svojih želja i potreba, prinijela i podnijela žrtvu, nesvjesna njenog značenja, a ipak djetinje čedna. Tako se upodobila Hristu“, zaključio je sveštenik.
Uz sve to, majka koja bezuslovno voli svoje dijete, bila je zabrinuta da Enu ne počnu ismijavati u školi zbog njene vjere. Nadalje, jadala se svešteniku – što predstavlja dublji stah – kako se plaši da četvorogodišnja Ena, koja je već sada spremna na žrtvu, odrastanjem ne postane spremna za ozbiljniju žrtvu, i da zbog toga ne nastrada.
,,Blago vama ako vas uzasramote i usprogone i kažu na vas svakojake rđave riječi lažući, Mene radi. Radujte se i veselite se, jer je velika plata vaša na nebesima; jer su tako progonili proroke prije vas“, citirao je sveštenik Isusa, pa napomenuo: ,,Mi vjerujući ljudi znamo da je Žrtva drugo ime za Hrista, jer je, nakon propovijedanja i javnog činjenja čudesa, Hristos uhvaćen, mučen, raspet, pa proboden kopljem, to jest ubijen i pogreben, da bi nakon toga vaskrsao, i ukazao se učenicima živ.
,,'Što ste se uplašili i zašto se takve misli javljaju u srcima vašim?’, pitao je učenike, nakon čega im je pokazivao ruke i noge, jeo pred njima da ih uvjeri da nije prikaza“, podsjetio je Milicu služitelj Božiji na taj dio iz Novog zavjeta, pa dometnuo tome citat: ,,Tako je pisano, i tako je trebao da Hristos postrada, i da ustane iz mrtvih treći dan; i da se u Njegovo ime propovijeda pokajanje i oproštenje grijehova po svim narodima… A vi ste svjedoci ovome.“
Na koncu razgovora, blagočestivi sveštenoslužitelj ohrabrio je svoje čado, Milicu, narednim riječima: ,,Hristos je vaskrsao, a pobjeda nad smrću i vjerovanje u vječni život – u vaskrsenje – je jezgro hrišćanskog učenja. Ako ćemo vaskrsnuti, zašto bismo se bojali smrti koju ćemo time poraziti? Ako ćemo živjeti vječno, zašto bi dopuštali da nas brige srozaju još na ovom svijetu? Zašto bi se brinuli oko bilo čega? Zašto još za života ne bismo osjetili carstvo nebesko – doživjeli raj? Zbog toga, ne brini, nego imaj vjere u svome srcu. Došla si kod mene zbog svoga straha. I, neka si. Bespotrebno brineš, jer ti je dijete na pravom putu, onom kojem ga i sama učiš. Ali sada, kad si zbog straha posumnjala, usvoji ono čemu Ena sada uči tebe, jer Ena ne sumnja, nego bezrezervno vjeruje. Povrati mir i raduj se! Pošto Ena čisto i djetinje vjeruje, primijeni na sebe riječi Hristove: ‘Zaista vam kažem, ako se ne obratite i ne budete kao djeca, nećete ući u carstvo nebesko.'“
,,Odlomak iz neobjavljenog rukopisa“