Nije Bog čovjek pa da te napusti i zaboravi

Ova priča je djelo piščeve fikcije. Ona predstavlja isključivo plod autorove mašte. Svi likovi, imena, mjesta i događaji su izmišljeni. Svaka sličnost sa stvarnim licima, imenima, nazivima profesija i djelatnosti, stvarima, živim ili mrtvim, okvirima ili događajima je sasvim slučajna i nenamjerna.

Sposobnost ljubavi zavisi od sposobnosti da izronimo iz narcizma i incestuozne fiksacje za majku i klan; ona zavisi od naše sposobnosti da odrastemo, da u svom odnosu prema svijetu i sebi, razvijemo produktivnu orijentaciju. Ovaj proces izranjanja, rođenja, buđenja, zahtijeva kao nužan uslov jedan kvalitet – vjeru. Praktikovanje umijeća ljubavi zahtijeva praktikovanje vjere.

Erih From

Toga petka, tačno u 10 sati i trideset minuta, vrata dnevne sobe, u kojoj je bilo dogovoreno održavanje grupne psihoterapije, otvorila su se, a psihoterapeutkinja Andrea je ušla samouvjerenim korakom. Potpetice su joj zvonko odjekivale po podu, pogled joj je svjetlucao, a lice bilo ozareno. Isijavala je neku nesvakidašnju svjetlost, očigledno nadahnuta nečim samo njoj znanim.

Svi smo zanijemili pred tim prizorom. Samo se Edo, po običaju, prvi oglasio: ,,Čujem da odnedavno voziš najnovijeg Micubišija“.

,,Svako će u ono što čuje dodati nešto svoje“, nije mu ostala dužna Andrea.

,,Ako mi vjerujete, došli ste tačno na vrijeme – u minut. Ma kakav minut! Bukvalno u sekund!“- Rekao je Vojo iznenađeno.

,,Vrijeme treba da dobro organizujemo, jer nam je vrijeme najvrjedniji resurs, naročito u oporavku. Potrebno je da prođe dosta da bismo se izliječili. Ranije, dok ste propadali, vrijeme je radilo protiv vas, a sad radi za vas, ako radite vi za njega, to jest, ako radite na sebi“, pojasnila mu je.

,,Meni vrlo sporo prolazi vrijeme, jer sam povučena osoba, pa sam često sam i izolovan“, požalio se Miško.

,,Čovjek može biti sam u gomili ljudi, ali i sa nekim nasamo, a taj neko je Viša Sila – Bog. Sa Njim nikad nisi sam, a još manje usamljen, jer te On prožima ljubavlju, netvarnom svjetlošću, jer je On tvoja suština, jer je On ti. Život ste, svi vi, proveli hiljadama milja udaljeni od sebe, pa nije za očekivati da ćete se brzo sebi vratiti, ali treba da težite ka tome, a adresa za tu težnju je Bog. Krenite u tom pravcu, pravcu ljubavi. To je ispunjenost i raj. Ne samo da vama treba Bog, nego trebate i vi Njemu, da Mu služite, da ostvarite, a ne zakopate talente, da drugima date ono što vam je dao On, jer to nije uradio bez razloga, nego sa promislom“, obrazložila je Andrea naširoko.

,,Ako je to raj, šta je onda pakao?“, pitao je Zoran, vječiti suprotstavljenik.

,,Pakao je mjesto gdje vas niko ne treba i niko vam ne može pomoći!“, opalila je Andrea kao iz topa.

,,Meni se desilo, jedanput – kad sam se pomolio kod Svetog Vasilija Ostroškog da sačuva jednu djevojku koju sam emotivno povrijedio, kao i da sačuva mene, zamolivši ga pritom da naš razlaz prođe tako da niko od nas ne strada – kada sam se vratio u grad, napao me je neki agresivac kome je bala tekla sa usana, očito đavoimen. Pošto sam se nakon toga žalio ocu Arseniju Jovanoviću na taj događaj, on mi je kazao: ‘Videlo đubre da ideš pravim putem pa mu smeta’.“, posvjedočio je Zoran.

,,Kada neko na nas navali sa nizom uvreda, najviše što možemo da uradimo je da shvatimo da je to njegov emotivni prtljag. Emotivno zrela osoba će komunicirati asertivno, a ne ići sa nizom uvreda“, saopštila je Andrea. ,,Zbog toga ne trebaš da brineš. Nisi dužan ni da nosiš, ni da rasčišćavaš tuđi emotivni prtljag“, ohrabrila je Zorana, očevidno traumatizovanog tim iskustvom.

,,Prepao sam se, priznajem, od tog čovjeka, jer sam vidio avetinjsko lice. Samo su mu falili rogovi. Pa, kad me je pitao: ‘Hoćeš li da te ubijem, rekao sam mu kao zadnja… Nemoj, molim te’. Poslije sam se osjećao kao da sam izdao Boga”.

,,Najveća izdaja u životu je izdaja samog sebe. Ko izda sebe, nema više nikog i ništa, pada u samoizolaciju, i samosažaljenje, i može da napravi recidiv“, uputila ga je domišljato Andrea. ,,Samodisciplina i odgovornost su jedina dva aspekta koja jačaju zdravu ličnost, jer o recidivu ne odlučujemo mi, nego naša zavisnička ličnost, zato stalno treba raditi na njoj, da bismo je mijenjali“, obznanila je Andrea.

,,A kako je mijenjamo?“, zaiskao je Zoran odgovor.

,,Kroz samodisciplinu i odgovornost – strukturu dana koje se disciplinovano držimo – čak i kad nam se ne rade stvari koje smo zadali sebi, da ih uradimo na silu. Definicija discipline je: raditi stvari koje nam se ne rade, kao da ne postoji ništa drugo na svijetu što nam se radi kao to. A odgovornost je stati iza svojih odluka, sprovoditi ih u djelo. Sama riječ odgovornost kaže dati odgovor nekom izazovu, ali takav da ga tim odgovorom pobijedimo, da odgovor bude dobar, i po nas, i po druge. To je preduslov za slobodu. I, zapamtite: ‘Bez odgovornosti nema slobode’“, oštroumno je Andrea sjekla jezikom kao sabljom.

,,A šta je sloboda? Kako doći do nje, tačno? Pojasnite“, počeli smo uglas da nižemo pitanja, inspirisani Andreinom energičnošću koju je prenijela na nas.

,,Sloboda se osvaja. Nećemo preko noći postati slobodni. Sloboda se iz dana u dan osvaja, jer je čovjek biće navika. Ako smo pušili trideset godina, godine nam trebaju da se odviknemo, kao i velika upornost i istrajnost da stvorimo drugu naviku – da treniramo i pijemo limunadu“, kazala je i razvukla svoje tanušne usne u osmijeh.

,,Ako to već ide tako sporo, i potreban je veliki trud, kako da znamo da postajemo slobodni?“, upitao je Davor s prizvukom podsmijeha.

,,Sloboda je lični, duhovni rast, a znaci ličnog rasta su dobri unutrašnji odnosi: dakle, odnosi sa sobom, i odnosi sa drugima. Razmisli o tome“, uzvratila je profesionalno i dobronamjerno, ali pokazujući da je osjetila njegov cinizam.

,,Ja sa ocem ne mogu uspostaviti dobar odnos“, povjerio sam ono što me tištalo.

,,To je zato što je u pitanju toksično roditeljstvo. Kad je to na djelu, ne insistira se na opraštanju. Jedna moja klijentkinja, koja je imala toksičnu majku, nije joj se javila na telefon, i nakon toga bila je presrećna. To je bio njen veliki psihoterapijski uspjeh i pobjeda. Nismo svi isti, niti dijelimo iste probleme. Lijek za većinu je opraštanje i zbližavanje sa svojima, a za tebe, u slučaju odnosa sa ocem, to je otrov, pa zato sebe ne pritiskaj da se družite. Nekad pritisak bude kontraproduktivan“, pažljivo je razložila, brinući primjetno da me ne povrijedi zbog prirode iznesenog problema.

,,A inače, za većinu važi da trebamo da opraštamo, i da uspostavimo, kako vi to kažete, dobre odnose sa roditeljima?“, pitao je Kosta.

,,Apropo većine imam da kažem: ‘Važno je da brinete o sebi, zato što vaši, kad padnu u vaše ruke, moći ćete da ih nosite, a to je suština“, upozorila ga je Andrea.

,,A šta kad nas neko napadne na pravdi boga, recimo, zbog načina života u prošlosti, ili nekog drugog razloga?“, promijenio je temu Vuk, koji očito nije bio uključen u tok razgovora od početka, jer je o tome bilo riječi.

,,Najbolje je takvu osobu lajkovati, a ne reagovati, i, važno je ne shvatiti lično. To je do nje i njenih emocija na kojima ona treba da radi“, strpljivo je odgovorila Andrea.

,,I ja imam problem da oprostim roditeljima!“, uzviknuo je Milovan. ,,Ne znam kako ja sad u ovim godinama da nadoknadim ljubav koja mi nije nikad pružena?!“

,,Da zavoliš sebe, i sebi pružiš ljubav koja ti je kao djetetu bila uskraćena. Kad izgubiš sebe, džaba ti je. Čak i ako apstiniraš nećeš biti ispunjen. Dakle, odgovor je: zavoljeti sebe“, Andrea je progovorila tišim glasom, nastojeći da ga umiri.

,,Mene nervira Edo!“, bubnu najednom Obrad. ,,Smislit’ ga ne mogu!“, dodao je ostrašćeno.

Edo, koji je duže vremena proveo na liječenju, iskusno mu je odgovorio: : ,,To je zato što smo slični, pa te trigerujem.“

,,To što je Edo rekao je istina, samo što je zvučao grubo“, skrenula je pažnju Andrea uravnoteženim tonom. ,,Treba u sebi prepoznati te trigere. Sve što nas nervira je znak da na tome treba da radimo, jer smo u neskladu sa sobom. Treba da budemo u miru sa sobom i svijetom. Treba zastati, i zapitati se: ‘Šta me remeti? Zbog čega se ja tako osjećam, ako je u pitanju druga osoba? Šta radim da bi mi bilo bolje?’“

Kad to shvatiš, onda je važno da uvid obavezno primijeniš u životu, jer bez primjene, nema promjene“, obrazložila je oprezno, posmatrajući Obradov govor tijela.

,,Treba biti u miru sa sobom, i sa svijetom“, ponovila je.

,,Ali kako biti u miru i sa sobom i sa svijetom, kad se dešavaju ovakve nepravde, ratovi, krvoprolića?!“, usprotivio se Miljan.

,,Jedino bitnije od onoga što se događa u svijetu je ono što se događa u vašem unutrašnjem mikrokosmosu. To je suština, jer događanja oko nas nisu u našoj vlasti, a dešavanja u nama jesu. Zapravo su samo ona u našoj vlasti. Šta je važno? – Uprkos svemu duhovno rasti, pitati se: ‘Jesi li danas bolji nego juče?’“, vratila ga je Andrea na teren samoodgovornosti.

,,To nije uvijek lako saznati, jer postoje stvari u kojima sam juče bio dobar, a danas nisam, i obratno. Ne znam. Svaki dan mi je različit. Napravim korak naprijed, pa onda odma’ nazad“, nadovezao se Slavko.

,,Reci mi kakav ti je dan, i reći ću ti kakvi su ti prioriteti. Ako danas nemaš vremena za rad na sebi, onda ti mentalno zdravlje nije prioritet. Ako si frustriran, ako tračaš, prioritet ti nisi sebi…“, uputila ga je na moguće rješenje.

,,Meni je bilo toliko teško, da sam imao izbor da napustim liječenje, ili da se predano molim Bogu, svom dušom, srcem, i umom svojim“, prokomentarisao sam.

,,Na čemu je pažnja to istrajava. Dake, je li ti Bog pomogao?“, zainteresovala se.

,,Itekako. Spustio je na mene svoju silu prekjuče u 4 sata i 22 minuta“, otvorio sam se, a prostorijom se prolomio smijeh. Čak se i Andrea nasmijala.

No, brzo se pribrala i umirila grupu.

,,Duhovni rast ide tako što nam je nepodnošljivo, pa ili idemo na viši nivo svijesti, ili se spuštamo na niži nivo – vraćamo se u poznato, a to je porok. Ti si očigledno otišao na viši nivo svijesti“, pohvalila me je Andrea.

,,Nakon dugogodišnje depresije, kad sam se napokon povezao sa Višom Silom, ja bih sad sve i odmah“, ukazao sam joj na opasnost.

,,Suština je ići malim koracima“, prizemljila me je Andrea.

,,Imam problem u komunikaciji s drugima, jer sa Bogom nemam od kad je Silu spustio na mene“, naveo sam.

,,Komunikacija je osnov dobrih odnosa sa drugima. Treba reći sve što imamo, pazeći da ne povrijedimo integritet druge osobe, ili vlastiti. To je suština čarobne asertivnosti“, poučila me je, pogledala na sat i dodala: ,,Mislim da je vrijeme za kratku pauzu“.

Dok smo na pauzi pušili i razgovarali, Obrad mi je rekao da ga podsjećam na Cvijića, sa tim notesom, kao i da treba da pripazim da ne upadnem u rupu. ,,To je iz filma Šešir profesora Koste Vujića“, rekao je dok su mu se smijale oči, i odavale da sam mu drag.

Vrijeme za pauzu je utom isteklo, i svi smo se zbili oko ulaznih vrata, napravili vrevu, gurajući se, kao da je bitno ko će prvi, a ko posljednji doći na grupu. Bilo je primjetno da nam je grupa veoma prijala. Kad smo zauzeli svoja mjesta, došla je i Andrea.

,,Jako je važno ostati sa obje noge čvrsto na zemlji – ne letjeti“, rekla je odmah čim je ušla: ,,jer, kako kaže poslovica…“

,,Ko visoko leti, nisko pada“, na njene riječi nadovezao se Aleksandar.

,,Tako je. Treba praktikovati hrišćansko smirenje i kad smo najushićeniji, i, ići srednjim putem“, istakla je Andrea.

,,Šta ste mislili pod onim da bez odgovornosti nema slobode?“, pitao je Marko priznajući da to nije baš najbolje razumio.

,,Sloboda se osvaja tako što preuzimamo odgovornost, korak po korak, na svim životnim nivoima, i time postajemo nezavisni, razvezani od drugih ljudi, i stvari, i događaja – idemo iznad toga, postajemo slobodni, izdignuti iznad situacija“, razjasnila mu je Andrea.

,,Šta je po vama smisao života?“,neočekovano upita Boris.

,,Smisao života je život sa smislom, a smisao života traba sami sebi da date, odnosno životu, jer: ‘Vi ste ti koji životu dajete ili oduzimate smisao’“, neprestano je Andrea odgovarala na sve izazove toga dana.

,,A šta ako jednostavno ne umijem da nađem smisao?“, pitao je Ivan sa nekom pritajenom tugom u glasu.

,,Onda ti nudim ja privremeni smisao, dok ga sam ne osmisliš, a to je da služiš drugima. – Da im budeš od pomoći, i tako praktikuješ duhovni princip altruizam, to jest ljubav prema drugima, a ko praktikuje dosljedno jedan duhovni princip, praktikuje svaki“, ohrabrila ga je Andra, i oboje su se osmijehnuli zadovoljni tom kratkom razmjenom riječi.

,,Svaki dan treba da počne tako što ćete izabrati eros ili tanatos. Svaku odluku treba da prati pitanje: ‘Da li ova odluka vodi u smrt ili u život?’“, rekao je Marko Aurelije. ,,I, onda je jasno šta trebate preduzeti da biste bili dobro.“, neumorno nas je poučavala Andrea.

,,Jes, no ja imam problem s egom“, vrati Jovan razgovor na pređašnju temu koja ga je, izvjesno je, mučila. ,,Pa mi je teško, da na primjer, što ste rekli njemu, služim drugima. Osjećao bih se kao neki sluga.“

,,Ja radeći ovaj posao služim drugima. Služim bolesnima da se oporave, i time postajem bogolika. To mi je smisao i cilj. A ego je dio ličnosti i on nije uvijek disfunkcionalan. On je potreban. Ne sputavaj ego, nego ga vodi za ručicu!“, kazala je i dodala da smatra da je zaslužila aplauz, koji je odmah potom uslijedio, praćen povicima i nešto rjeđe zvižducima, no Andrea je rukom dala znak da je dosta, i svi smo se smjesta utišali.

Oleg je rekao da je donio odluku da će da živi. Andrea mu je odgovorila da je to ključna odluka.

,,Odluka je ključna, ali nije dovoljna. Pored odluke potrebna je akcija i onda je rezultat neizbježan. Odluka, plus akcija, jednako je rezultat“, uputila je Olega.

,,A zašto griješim, i đe griješim, ako imam odluku, preduzmem akciju, i izostane rezultat“, pitao je Pavle.

,,Najčešće griješite jer su vaši ciljevi nerealni. Neko kreće da planinari sa nekim ko planinari 10 godina“, podvukla je pa upitala: ,,Razumiješ li me šta hoću da ti kažem?“

,,Aha, shvatam“, zadovoljno je odgovorio Pavle.

Glavni savjet za tebe, ali i za sve druge, kojim ćemo okončati grupu je: ,,Imaj realna očekivanja od sebe, drugih, i od života“.

,,A šta ako me svi uprkos tome iznevjere?“, dobacio je Luka dok smo ustajali.

,,Neće te iznevjeriti Bog. Ljudi hoće – svi!“, poručila mu je Andrea, zakoračivši ka vratima.

Potom je zastala kod vrata, pogledala nas je saosjećajno i, izustila je blagim, tješiteljskim glasom: ,,Nije Bog čovjek pa da te napusti i zaboravi.“

(Odlomak iz neobjavljenog rukopisa)